TOP VIJESTI
"Šteta što nikad nitko neće saznati koliko je malo trebalo, pa da ovo bude genijalna stvar!"
Scenarijem za film “Zadarski memento”, Martin Itković probudio je usnule duhove zatvorene u boci koju se on drznuo otvoriti. Zašto? Jer je htio napisati toplu, ljudsku priču o svojoj obitelji, o svojim precima, o svojem gradu.
Poslije su njegov scenarij mnogi shvatili kao prijetnju jednom vremenu. Kao rastvaranje zastora navučenih na prozore prošlosti.
Na svu sreću, on je taj scenarij napisao i za nas, za budućost koju će zanimati prošlost grada u kojemu su, kao Martin Itković, i svi njegovi rođeni. Možemo reći da je Zadar na njega, pisca svog jedinog filma i serije, pomalo zaboravio. Ali Martin nikada ni dana nije zaboravio na svoj rodni grad. Ni mi nismo zaboravili na njega. “Zadarski memento” priča je svih nas Zadrana.
– Ideja o filmu je bila moja. Živio sam u Sarajevu i nisam poznavao nikoga iz filmaških krugova. Ideja je bila moja, zato što je moja obitelj živjela tada u Zadru. Kostur priče se odnosi na moju obitelj, ali morate, kad pišete priču, opisati i okolnosti. Glavni junak nema nikakve veze s mojom obitelji. On je potpuno izmišljen, ali njegova sudbina govori o tome kako je Zadar išao iz jedne ruke u drugu, uveo nas je u priču o prvom i jedinom zadarskom filmu njegov scenarist Itković.
– Nazvao sam legendarnog režisera Joakima Marušića, koji je režirao i “Velo misto”, rekavši mu da pišem scenarij za seriju “Zadarski memento”. Rekao mi je da mu pošaljem pedesetak stranica koje će pročitati i javiti mi se. Bio je vrlo zadovoljan, oduševljen. Bio sam do tada napisao već stotinjak, dvjestotinjak stranica, prisjeća se Martin.
– On i ja smo potom otišli na Televiziju Zagreb. Tada nisam znao da je Joakim Marušić na ratnoj nozi sa Palmom Katalinić koja je bila direktorica dramskog programa. Čitav ovaj scenarij dao sam Palmi koja mi je rekla da je ona tamo dvadeset godina direktor, a nikada nije u ruci imala tako napisan scenarij, ali da sa Joakimom Marušićem neće imati posla. Jer da je on nju uništio sa “Velim mistom”. Potrošio je puno više novaca nego je bilo predviđeno. S druge strane, pokojni Marušić bio je meni drag i pomalo temperamentan čovjek, kao i svi mi Dalmatinci. On nije odustajao od toga i htio je napraviti još jednu seriju. Međutim, već tada je bio teško bolestan. Imao je rak debelog crijeva u zadnjem stadiju i zbog toga je radio pod vrlo velikim pritiskom. Netko je došao na ideju da se napravi film, pa sam ja morao pisati scenarij, Martinova priča počinje polagano kliziti ka zapletu…
– Kada smo nekako definirali da bi to moglo ići, Palma je odbila, a mi smo došli u Croatia film. Danas je “Zadarski memento” njihovo vlasništvo. Prodaju ga po cijelome svijetu, a nikome ništa ne plaćaju. Isto tako i seriju, naravno. Prije svega toga, morali smo doći u Zadar. Da bi došli do novaca i da bi se taj projekt podržao, razgovarali smo sa tadašnjim Socijalističkim savezom koji je bio zadužen za kulturu. Marušić i ja došli smo u Zadar, jer ni jedan ni drugi nismo živjeli tu. Odveli su nas u Komitet, na Pet bunara. Tamo su ispred nas sjeli drugovi iz Komiteta i borci NOB-a. Odmah su me pitali – kako mogu pisati o tome vremenu, kad tada nisam živio? I, tako, stvorena je jedna atmosfera nevjerojatna u Zadru. Kao da će se sada probuditi mrtvi!? Kao da će se odjedanput stvoriti vrijeme koje je prošlo? Čitav se grad uzmuvao oko toga, priča nam Martin Itković.
– Snimali smo neke scene na terasi današnje zgrade Županije, tada Doma JNA. Podigla se za potrebe filma, naravno, talijanska zastava. Ljudi su trčali u Komitet javiti da je netko tamo podigao talijansku zastavu, da brzo treba zvati vojsku, policiju. Ljudi su to doživljavali strašno osobno, intimno. Ne znam zbog čega. To je bila jedna obična zadarska priča koja nije imala veze ni sa kim. U biti, trebala je to biti jedna obična zadarska priča, jer tako sam je ja i shvatio, zamislio i doživio. No, nije tako shvaćena. Svi su odjedanput trebali biti u toj priči. Svi su odjedanput trebali biti spomenuti i svi su odjedanput trebali biti pitani što treba, zašto treba i kako treba. Svi su odjedanput sve o Zadru znali, prisjeća se Itković kako je bio u nemilosti. Onda, kao i danas, jer je uskovitlao prašinu prošlosti koja se nakupila po povijesti našeg malog grada.
– Najblesavije u svemu tome jest da Zadar nema nego taj “Zadarski memento”, ali ne žele imati posla sa mnom zato što ga je HDZ proglasio nakon devedesete “partizanskim filmom”, pa oni od toga peru ruke. Činjenica je da je taj film gledalo najviše gledatelja od kada postoji kino u Zadru, otkiva nam Martin koji je napisao scenarij za desetak nastavaka serije.
– Nisam mislio na film, no tražili su ga. Znao sam da film nikada nije dobar, ako ga radite poslije serije. Na kraju je taj Socijalistički savez ipak dao neke novce, a pomogla su i neka zadarska poduzeća. Uglavnom, skupio se novac i krenulo se snimati. E, sad je nastupila politika. Kao i uvijek. Formiran je savjet za snimanje filma o Zadru. U taj savjet su ušli ljudi… ne znam odakle sve nisu bili. Predsjednik savjeta je bio predsjednik Ustavnog suda u Beogradu, pa Pero Car, narodni heroj, pa zadarski šef UDBE Jovica Jokić… Svi su odjednom polagali pravo na film i htjeli biti dio njega. Film se nije snimao samo u Zadru jer u Zadru tada nije bilo jednog poštenog portuna u kojem bi se moglo snimiti nekoliko kadrova. Nešto jesmo snimili u Zadru, ali se snimalo u Primoštenu, u Zagrebu na Gornjem gradu i na Zrinjevcu, u Murteru… U Zadru se nije moglo naći poštenoga stana u kojem bi se moglo snimati, pa su scene iz interijera snimane u Zagrebu. Sveukupno smo snimali nešto preko mjesec dana, ističe Itković.
– Nisam imao slobodne ruke pri izboru glumaca. Nakon što sam potpisao u Croatia filmu da se slažem da Joakim Marušić režira film, mene se više ništa nije pitalo. Borisu Buzančiću sam nekoliko njegovih scena u apoteci, koje su snimljene na Gornjem gradu u Zagrebu, napisao u gostionici za dvadeset i pet minuta. Skakao sam za vrat glumcima kada su htjeli mijenjati scenarij. Kada smo snimali scenu u biffeu Dalmacija kod Radio Zadra, skočio sam na Krstulovićevu “košara”, umjesto “sprta”. To ne može proći. Ili je sprta ili je kofa, ali nikako košara. Nažalost, onda se nije mogao raditi nekakav projekt bez bosanskih ili srpskih glumaca. Tu je glumila krema i jugoslavenske i hrvatske kinematografije. Kada sam htio da se u crkvi sv. Mihovila snimi crkveno vjenčanje i da naš brijač u Zadru, Šimeto, Šime Kević, svojim božanskim glasom otpjeva “Ave Mariu”, pun foaje hotela Kolovare slušao je svađu mene i Joakima Marušića. On nije htio snimiti to vjenčanje u crkvi, bojao se iz nekog razloga. I ja sam se bojao kada sam neke stvari pisao, ali sam ih napisao, priča nam Itković.
– Prva premijera filma je bila u Zadru i Zagrebu. Nakon desetak dana snimanja sam shvatio da zapravo od cijele te ekipe nikome nije bilo iskreno važno i iskreno stalo. Zadarski glumci su mi zamjerili što nikoga od njih nisam zvao. Kada smo trebali početi snimati, Antun Nalis je sam došao pitati da ga uzmemo. Dolazili su i neki beogradski glumci, pa ih se nije uzelo, ali ja s tim nisam imao nikakve veze. Na kraju sam bio toliko zadovoljan da sam otišao sa snimanja u Sarajevo i rekao sam da s tim neću imati posla. Marušić me zvao da se vratim. Rekao sam mu – imate scenarij i radite što hoćete, prisjeća se Itković, dodajući kako je čak i talijanski konzul iz Splita pokušao spriječiti snimanje filma…
– Pogodio sam samu bit, srž priče. Zato nitko neće imati posla s tim. Da je pokojni Marušić samo još malo inzistirao, ali nije mogao jer je bio bolestan… Nisam znao da je to njemu bio prvi igrani film u životu, veli Martin koji je poslije svega bio toliko razočaran, toliko deprimiran, da je proklinjao dan kada se upustio u pisanje scenarija.
– Nagovarali su me mnogi da od njega napišem roman. Možda i hoću. Razmišljam to napisati u obliku trilogije. Ovaj bi se film danas ponovno trebao snimati. Sigurno bih se uljučio u to snimanje. Ne bih se mogao ne uključiti jer je to moj život. To je život moje obitelji, svih mojih predaka, objašnjava nam Martin polazišnu točku zbog koje je i krenuo pisati “Zadarski memento” u svojoj četrdesetoj godini, a napisao ga je za manje od dva mjeseca.
– O samom filmu bilo je raznoraznih kritika, i pozitivnih i negativnih. Scenarij, to moram reći, nitko nije napadao, a najbolje je rekao Drago Novak koji je u filmu bio direktor fotografije: “Šteta što nikad nitko neće saznati koliko je malo trebalo, pa da ovo bude genijalna stvar!”
Sport
Čilić u lovu na finale Roland Garrosa
Najbolji hrvatski tenisač Marin Čilić pokušat će danas izboriti novi finale Grand Slam turnira. Protivnik u polufinalu Roland Garrosa mu je Norvežanin Casper Ruud.
Čilić je samim ulaskom u polufinale ispisao povijest jer je postao tek peti aktivni igrač s polufinalima na svim Grand Slam turnirima. Uz njega, to je uspjelo samo Novaku Đokoviću, Rogeru Federeru, Rafaelu Nadalu i Andyju Murrayu.
Ruud je na turniru postavljen za osmog nositelja, dok je Čilić 20. Na putu do polufinala hrvatski tenisač izgubio je samo tri seta, jedan u drugom kolu protiv Marton Fucsovica i dva u četvrtfinalu protiv Andreja Rubljova.
Ruud je dosad izgubio pet setova, a najviše ga je namučio Lorenzo Sonego u trećem kolu koji je odveo meč do odlučujućeg petog seta.
Prvi polufinalni meč na terenu Phillipe-Chartier od 14.45 sati igraju Rafael Nadal i Alexander Zverev, dok će Čilić i Ruud na teren odmah poslije njih.
Posljednji polufinale na nekom od Grand Slam turnira Čilić je igrao 2018. kada je dogurao do finala Australian Opena.
To je i najveći uspjeh Ruuda na Roland Garrosu, u dosadašnja četiri nastupa u Parizu nikada nije prošao dalje od trećeg kola. Bivšem najboljem junioru svijeta, a sada osmom tenisaču svijeta, to je i najveći uspjeh na svim Grand Slam turnirima.
Čilić i Ruud do sada su igrali dva puta, a oba puta slavio je 23-godišnji Norvežanin – prošle godine u Torontu, a godinu prije u Rimu.
Internet
Google razotkriva sve o vama
Google je najavio novu transformaciju svog sustava pretraživanja koji će od sada uključivati prikazivanje mnogo detaljnijih rezultata, pa čak i preuzimanje fotografija s društvenih mreža korisnika.
Na sreću, za korisnike koji strahuju od zadiranja u njihovu intimu, uvijek postoji mogućnost da isključe opciju “Pretraživanje + vaš svijet”. Novi način pretraživanja krenuo je još utorak, ali u početku neće biti vidljiv svima, već samo putem stranice Google.com.
|
Arijana Baraba
Adolf & profiteri
Ovih sam dana imala više rasprava o profiterstvu i ratnom profiterstvu. O zadnjem smo svi zapravo raspravljali, ili bili svjedoci rasprava. Mudrih, uglavnom. Toliko mudrih, da je u potpunosti potcijenjeno svo vrijeme ostalo ono elementarno – definicija profitizma. Ja, međutim, ne volim tek tako lijepiti etikete. Nikakve. Ni ovaj je Srbin, onaj musliman, ovaj katolik, ona… ne znam više što bi mogla biti ona, ali pogledala sam zato u Klajićev Rječnik da vidim o čemu pričamo. Rekoh, ako mi on ne pomogne…
I, imam što vidjeti. Nijedna knjiga definitivno nije za potcjenjivanje. Bratoljub Klaić (je li tko znao da mu je pravo ime Adolf Klotz??) kaže u izdanju iz 1974. da je profiter “čovjek koji iz svega želi izvući korist”, “špekulant”, te da profitirati znači “okoristiti se”!? Profitizam je, pak, “težnja za stjecanjem, zaradom – često na nečasan način”!? Pod hitno moramo mijenjati Rječnik, toliko sam shvatila razmišljajući sad već o tome zbog čega moj raspadnuti Klaić termin profit zadržava u pozitivnoj konotaciji, a onoga tko ga stvara (profitera) i politiku kojom se pritom vodi (profitizam) – ne?!
Situacija je razumljiva jedino ako je promatramo iz pozicije ’73. Onda je sve jasno. Lova je tada itekako bila na cijeni, ali proces dolaženja do iste i onaj tko je u procesu sudjelovao… Dakako da su, u ime općenarodne otimačine, morali imati negativan kontekst!? Jer, kako bi se inače održao fantastičan model samoupravljanja? Iz jednog ureda. Koncentracija značajnije love u pojedinca dakako da je prijetila cijelom sustavu i stoga je taj pojedinac morao unaprijed biti stigmatiziran. Posljedice takvih politika osjećamo i danas. Politika se promijenila, naizgled, mentalitet ostao. Profit bismo svi, ali bez profitera. Koji je koncept, dakle? Da netko drugi zaradi za sve ostale i da se za njegovo ime nikada ne sazna? A, izmakne li što kontroli, da taj bude… obješen? Tko je ono rekao da Hrvati nemaju smisla za humor?
Sve u svemu, od vremena koje opisuje Klaić proživjeli smo petogodišnji rat i stoljetnu obnovu, ali nismo stigli sjesti i revidirati terminologiju kojom se svakodnevno hrabro služimo. To je već predvidljiv element. Taj da malo (i nikako) razmišljamo. Tako je lakše, brže, ali i – manje korisno… Ta posljedica nerazmišljanja, pak, dovodi nas uvijek iznova do uvijek istih problema. Procedura je uvježbana. Čvrsto spavamo – ako ne prirodnim putem, onda pod sedativima. Ne sanjamo najčešće ništa. Ili zmije. A znamo što predstavljaju zmije u snu? Potom se budimo, psujemo sve redom jer moramo “na posao”, tek rijetki idu “raditi”; “na poslu” radimo upravo to – sjedimo i usput se naručujemo kod doktora, kupujemo spizu, tjeramo mušterije… Oko marende se trudimo ugrabiti pet minuta prije i deset kasnije, zbrajamo neradne dane, odbrojavamo do vikenda i u 3 kao krdo bizona izlazimo na ulice i opet psujemo, svi su nam krivi što smo morali ići na posao, i što sutra opet moramo, žalimo se da smo imali čak deset dosadnih mušterija zbog kojih nismo stigli kod frizera, onda idemo doma, tamo nas čeka mali, došao iz škole, hoće pričat o svojim problemima, ali koje on probleme može imati, tjeramo ga u sobu, ima kompjutor, pa nek ide na Facebook, pa što da ima pedofila, neće baš na moje dijete?!? Pušimo, psujemo, kuhamo šestu kavu, pa gledamo osmu seriju za redom, ove indijske su najbolje, onaj frajer je za popizdit… Tako do večeri, kad tonemo iznova u dubok san, hrčemo prije no što zatvorimo oči i ujutro sve iznova. U subotu ujutro imamo nešto više vremena za… Razmišljanje? Ni slučajno. Za uočavanje. Vidimo susjedu, kupila je novu kuhinju; silazimo pred zgradu, vlasnik kafića se dovezao u novom terencu; neki majmun do nas u Konzuma daje 300 kuna za 7 decilitara vina… A nama u novčaniku jedva sto kuna, istresli ih iz kasice onog desetogodišnjaka koji sad još i visi pored nas s nosom do poda jer je štedio za školske knjige…
Ovi što smo ih susreli putem sigurno nemaju takvih problema, mislimo u sebi? Susjeda ima nekog bogatog starog kenjca koji je sto posto financira, ovaj dolje, čuli ste iz provjerenih izvora, dila drogu, a ovaj na kasi… taj je sigurno nešto privatizirao, vidjeli ste ga kako odlazi s novim mercedesom, u odijelu, i to još subotom… Nema greške. Lopina. Sve je na svom mjestu, sjajno izdefinirano. Imamo krivca, uzrok i posljedicu. Krivi su nam – svi, uzrok je – rat, a posljedica – naš prazan novčanik. Isto objašnjavamo i svom djetetu i imamo za koju godinu novu generaciju problema.
E, pa, istina je nešto drukčija. To je loša vijest, evo i zašto. Ili zaista imamo susjedu koja se sjajno… (znamo što), a mi – ne; vlasnika kafića koji je u mreži dilera, a mi – nismo; te prolaznika u Konzuma koji je nešto dobro privatizirao, a nas – nije dopalo… Ili su, druga je varijanta, svi oni redom vrijedno zaslužili svoje pune novčanike. Nije uopće bitno. Znate zašto? Jer je zaključak uvijek taj da vi – niste. Kaj god.
Malo mi je, naime, previše godina prošlo da bismo profit, profitere i profitizam interpretirali kao Adolf Klotz i malo mi prepuna kapa i invalida i državnih činovnika i usidjelica i bivših ovih i onih, posebno policajaca, koji već godine za redom troše i moje vrijeme i živce i novce i vrijeđaju mi inteligenciju prozivanjem bilo koga za bilo što. Tim više što o rečenima slučajno, i na svoju neizmjernu žalost, imam poneku informaciju.
Prvi je invalid. Gledam ga sto godina po medijima i to je i dalje sve što znam o njemu. Da je invalid i da mu nije dobro. U mojoj obitelji nitko nije invalid, a svi su operirani barem jednom. Znam još par takvih obitelji. Nas, dakle, nitko ni dana života nije financirao, ničim i nikako. Imali smo koliko smo (za)radili. Protiv krpelja sam, dakle, a posebno protiv toga da krpelji nekoga optužuju za profitizam, onaj po Klaićevoj definiciji i čvrsto vjerujem da poteškoće (tjelesne ili bilo koje druge) trebaju biti samo izazov – pametnom čovjeku. Zapravo je to i medicinski potvrđena stvar. Čovjek koji izgubi sluh, razvije bolje od ostalih neka druga osjetila. Volim vjerovati da tako to i inače ide u životu, ili bi trebalo ići. Dakle, od ovih odozgora mi je zbilja slabo.
Nakon invalida, imamo usidjelicu. Ženu od preko četrdeset koja zna sve o svima. Takvu niste sreli, garantiram. Ona zna i onoga koga ne zna. I zna sve o njemu, uopće se ne trudite kladiti. Ima još drugih detalja koji bi je vjerno opisali, taj da ima neobjašnjivo malo talenta za higijenu, ali ovaj mislim da najviše govori o kakvoj je ženi riječ, pa idemo na trećeg člana družbe, bivšeg pandura.
Ti bivši su najgori, očito je i u tome nešto. Taj ima nešto veće zrno pameti u glavi od preostalih, ali je isključivo u funkciji toga – kako što bolje iskoristiti gluplji dvojac, ispisati što više nesuvislih, socijalističkih pamfleta, optužiti što širi krug ljudi za vlastiti neuspjeh i što više se slikati za medije. To je moguće, najtužniji je dio, prva premisa. Biti “in”, premda si po svim osnovama “out”. Out of space, prvenstveno.
E pa takvi su se ovih dana, eto, uhvatili na parangal bačen iz medija koji su plaćeni da odrade kampanju za SDP ovih izbora i sad se lamentira o profiterima i ratnim profiterima. Zajednički stav sviju, dakako da je da ove – što bili – bez suđenja treba podaviti ko muhe. Nisu naznačili što je sa imovinom koju su takvi stvorili, poslom koji su pokrenuli, ali pretpostavljam da je ideja da se ista podijeli među njima? Potlačenima, potjeranima, marginaliziranima…
Zadržala sam se sada na razmišljanju o ratnim profiterima. Kakvi bi to profiteri bili? Pretpostavljam da se misli na one koji su profitirali – u ratu? I onda mi na pamet padaju i – predratni profiteri? Ako imamo ratne, trebali bi imati i predratne? Ali onda bi to bili… da budemo precizni… komunistički profiteri? Pa potom poratni – demokratski profiteri? Glupost za glupošću, dakako. Riječ je o zgodnoj podjeli koja je u i najmanjoj analizi nezgodna. Ne drži vodu. Da dokažemo u kojoj mjeri, uskoro ćemo na Z NET portalu sa velikom radošću objaviti nekoliko prosvjetljujućih činjenica o eventualnim jednima, drugima i trećima, baš smo se zainatili otkriti tko je to u rat ušao s lovom, a tko nije. Zamolit ćemo samo za pomoć dežurne kritičare sa puno slobodnog vremena da nam pomognu i sa zaključkom – što bi značila prva, a što druga varijanta? Tko je u ovom metežu dobar, loš, a tko zao, i zašto? Taj dio nam fali.
Bojim se, dakle, da će se naši dežurni dušebrižnici malo šokirati, da u rečenom tekstu neće biti mesa za njihove nove lamentacije. Samo mali detalj, evo, ad hoc. Najugledniji zadarski privrednik, I. J., u vrijeme početka rata otprilike – gulio je zatvorsku kaznu! Jednu od. Danas ima milijune. Kakav je on profiter?
Jedva čekam da ih sve pobrojimo, redom, i baš me zanima što ćemo to veliko otkriti u finišu? Mi ćemo rado potrošiti malo vremena iako sada već znam da nas unatoč svom trudu i besmislenim raspravama, još besmislenijim kategorizacijama i etiketama, čekaju na kraju puta samo dvije spektakularne informacije.
Prva je da smo svi mi sami odgovorni za sve (za pametne je to dobra vijest) i da smo točno tamo gdje trebamo biti.
Druga je još bolja. Protiv najćudorednijeg od svih u gore opisanom društvu, pazite sad dobro… Ide uskoro kaznena prijava!
Zašto? Zato jer je nezakonito profitirao. To je već bitna kategorija…. O tome sa svim detaljima vrlo skoro.
|
-
ZADAR / ŽUPANIJA5 dana prije
DR. SORIĆ VODIO RADIONICU U OB / Zadarska Urologija potvrdila se kao centar izvrsnosti urološke laparoskopije
-
ZADAR / ŽUPANIJA1 dan prije
USUSRET BOŽIĆU / Evo kako u nedjelju rade trgovine u Zadru…
-
Svijet4 dana prije
Opasni virus se vratio, pronađen je u otpadnim vodama europskih zemalja: Evo što su idući koraci
-
Hrvatska4 dana prije
VIDEO / Kod Istre snimljena posebna vrsta morskog psa