Na veliki četvrtak, 17. travnja, Misu posvete ulja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Za vrijeme mise, svećenici djelatni u Zadarskoj nadbiskupiji obnovili su svoja svećenička obećanja dana na ređenju. Mons. Zgrablić posvetio je ulje koje će se koristiti u slavlju sakramenta. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Oče nadbiskupe Želimire!

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,

dragi bogoslovi i sjemeništarci,

danas, na Veliki četvrtak, Crkva nas okuplja u samom srcu liturgijske godine: u svetom vazmenom trodnevlju. Danas slavimo ustanovu Euharistije i svećeništva.

To nije samo spomen na prošlost, nego poziv da se mi svećenici obnovimo u svom identitetu. Veliki četvrtak je dan kada se Krist, na Posljednjoj večeri, potpuno darovao – i upravo taj čin postaje temelj našeg poslanja. Svećenik nije samo onaj koji slavi Euharistiju, nego onaj koji živi Euharistiju.

1. Obljetnice i sjećanja

U ovoj svetoj Misi danas želimo posebno u molitvu uključiti našu subraću koji tijekom ove godine slave obljetnicu svećeništva. Don Dario Tičić obilježava srebreni jubilej, 25. godišnjicu svećeništva, a mons. Šime Perić obilježava dijamantni jubilej, 60. godišnjicu svećeništva.

Dragi slavljenici, don Dario i mons. Šime, zahvalni smo Gospodinu što ste kroz desetljeća ostali vjerni svom pozivu, služeći Njegovoj Riječi, Njegovim Otajstvima i narodu s predanošću, ljubavlju i ustrajnošću.

Uz srdačne čestitke povodom vaših jubileja, molimo da Vas i dalje prate Božji blagoslov, zdravlje i snaga na svakom koraku, a plodovi Vašeg rada neka budu na slavu Božju vaše vječno spasenje. Nastave donositi utjehu, mir i nadu svima koje susrećete.

Također, danas mislimo i na našeg pokojnog subrata don Zvonimira Čorića koji nas je napustio ove godine, na blagdan Prikazanja Gospodinova, 2. veljače, u 65. godini života. Gospodin neka mu bude vječna radost.

Molitvom želimo biti u ovom trenutku i s našom subraćom svećenicima koji privremeno djeluju izvan Nadbiskupije ili nastavljaju postdiplomski studij.

Radujemo se što ovo slavlje dijelimo i s četvoricom naših bogoslova i dvojicom naših sjemeništaraca koji su na školovanju u Zagrebu. Dragi bogoslovi i sjemeništarci, neka vas Gospodin prosvjetljuje u vašem izboru životnog poziva, kako biste jasno spoznali Božju volju za životni poziv i bili blagoslov u ovom svijetu.

2. Dar i otajstvo svećeništva

Ove godine, 2. travnja, obilježena je 20. godišnjica smrti pape, sada svetog, Ivana Pavla II. On nam je kao duhovnu baštinu ostavio sjajne misli i poruke o svećeništvu. Zaustavimo se na početku ovog našeg promišljanja na nekoliko njegovih misli o svećeništvu na ovaj sveti dan Velikog četvrtka i svetoj misi na kojoj ćemo obnoviti naša svećenička obećanja i posvetiti ulja za podjelu sakramenata i za druge svete obrede.

Svećeništvo je ponajprije dar koji nijedan od nas nije zaslužio. Nitko nije svećenik sam po sebi. Bog je taj koji poziva – unatoč našim slabostima, nesavršenostima, pa i ranama. Poziva nas ne zato što smo bolji ili pametniji od drugih, nego zato što u nama, očito, vidi srce koje može ljubiti, ruke koje mogu blagoslivljati, oči koje mogu gledati čovjeka s milosrđem, volju koja može slušati njegov glas.

Danas, uz obnovu svećeničkih obećanja, naša srca Bogu zahvaljuju za ovaj veliki dar duhovnog poziva.

Svećeništvo je i otajstvo. Otajstvo u kojem Bog djeluje po nama, i onda kad smo umorni, izgubljeni ili prazni. U sakramentima koje dijelimo – to nismo mi, nego On. I upravo zato svećeništvo nikad ne prestaje biti čudo. Svaki put kad izgovorimo „Ovo je moje tijelo…“ ili „Ja te odriješujem od grijeha tvojih…“, kada nekoga prozovemo imenom i krstimo ga u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, sudjelujemo u Božjem činu spasenja. I to je otajstvo koje ne smijemo izgubiti iz vida, čak ni kad svećenik postane „rutina“, kad nas pritisne administracija ili bezvoljnost, kad nas obeshrabre prazne klupe ili nerazumijevanje.

Ipak, to otajstvo ne smijemo idealizirati u smislu da je ono odvojeno od svakodnevice. Naprotiv – Bog nas je pozvao da budemo pastiri usred svijeta, sa svim njegovim ranama i lomovima. Nema svetosti bez svakodnevice. Nema svećeništva bez prašine života. Naše svećeništvo se živi u susretima, u razgovorima iza mise, u bolničkim sobama, na grobljima punih suza, u krsnim  i vjenčanim radostima, u odrazu dječje nevinosti, u slavlju prvih pričesti i krizme.

Papa Franjo nas u više navrata podsjeća da svećenik mora biti čovjek blizine – blizine s Bogom, blizine s biskupom, blizine sa svojom subraćom svećenicima i blizine s narodom. U homiliji na Veliki četvrtak 2022. rekao je: „Svećeništvo se ne može zamisliti bez te blizine, jer u njoj se utjelovljuje Božja blizina svom narodu“.

3. Svećenik – osoba koja se daruje

Sveti Ivan Pavao II. u Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 1992. napisao je:
„Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe“.

To je srce svećeništva – predati se, darovati se Kristu. Ne djelomično, ne kad je zgodno, ne samo kad smo raspoloženi, ne na određeno vrijeme i u posebnim trenucima, nego trajno i bezuvjetno. Krist ne traži savršenstvo, traži predanje i povjerenje.

Postati svećenik je slobodan čin predanja. Ne možemo postati svećenici „na silu“, već u slobodi gdje dajemo ono najosobnije: svoje čovještvo. Dakle, cijelu svoju osobu, identitet, osjećaje, razum, volju, tijelo i duh. Nije riječ o tome da netko “radi za Boga”, već da postane prikladna osoba kroz koje Krist djeluje. Po sakramentu svetog reda i preobražavajućoj milosti sakramenta svetog reda, svećenik je produžena ruka Kristove prisutnosti. Njegov pogled kroz naše oči. Njegova ljubav kroz naše srce. Njegova Radosna vijest kroz naša usta. Njegov oprost kroz naše služenje. Njegova snaga u našoj slabosti. Njegovo milosrđe kroz našu plemenitost.

Ovim predanjem Krist nas ne iskorištava, nego nas preobražava. Ovo predanje nije gubitak našeg čovještva, naše osobnosti, nego naše posvećenje. Svećenik ne prestaje biti čovjek – dapače, njegovo čovještvo postaje “Kristovo”, preobraženo, otkupljeno i stavljeno u službu višeg poziva.

Papa kaže kako se svećenik daruje “kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja…”. Svećenik postaje put Božje milosti. Krist po svećeniku dolazi ljudima, osobito kroz sakramente. On je poslužitelj Euharistije, Pomirenja, Krštenja… preko njega se događa susret između Boga i čovjeka.

Znamo kako je ovo duboko i uzvišeno, ali i zahtjevno. Svećenik, dijeleći sakramente, ne djeluje u svoje ime, već „in persona Christi“ – u osobi Krista. Zato moramo živjeti u svakodnevnoj unutarnjoj suobličenosti Kristu, da njegova prisutnost postaje providonosna, uočljiva, čak sveta.

Papa nadodaje: “…čineći od njega gotovo drugog sebe.” To je otajstveno jedinstvo svećenika s Kristom. Svećenik ne postaje Krist u ontološkom smislu, ali postaje njegov živi odraz, i takvog ga vjernici prepoznaju. U liturgijskoj službi, u propovijedanju, u svakodnevnom življenju – pozvani smo biti alter Christus: drugi Krist. To nije samo poziv na moralnu sličnost, nego na duhovnu preobrazbu – kroz milost koju donosi sveti red u snazi i milosti Duha Svetoga.

Kad sam bio župnik u Rovinju, polazeći od župne kuće prema crkvi koja se nalazila udaljena nekoliko stotina metara na brežuljku, prolazio sam uskom uličicom koja je na sredini imala mali trg. Na tom trgu svakog dana predvečer susreo sam djecu u igri. Kad su me djeca vidjela, pa čak i u žaru igre, počela su vikati: „Hvaljen Isus! Hvaljen Isus!“. Penjući se jednom polako po vrućini do crkve prije samog trga, u uskom prolazu, ugledao me prvi jedan mali dječak od oko tri godine. Sjedio je pored bake na pragu kuće u kojoj su stanovali njegovi roditelji, djed i baka. Bili su muslimanska obitelj. Kad me mali ugledao, skočio je na noge, potrčao prema ostaloj djeci koja su se igrala na trgu i stao vikati: „Ide hvaljen Isus! Ide hvaljen Isus!“.

Riječi ovog djeteta čista srca postavljaju i nama pitanje: Jesmo li mi svojim svećeničkim životom i poslanjem „Hvaljen Isus“? Da li ljudi vide naša dobra djela svećeničke službe i života i slave Oca našega koji je na nebesima? (usp. Mt 5, 16).

4. Svećenik – upravitelj svetih otajstava

U Pismu svećenicima za Veliki četvrtak 2001., sv. Ivan Pavao II. podsjeća:
„Upravitelj nije vlasnik, već onaj kome vlasnik povjerava svoja dobra da njima upravlja pravedno i odgovorno“.

Kakvog li velikog Božjeg povjerenja prema nama! Povjerava nam svoja dobra, a većih dobara od njegovih ne postoji. Mi nismo gospodari Božjeg naroda. Nismo ni vlasnici sakramenata. Sve što činimo, činimo u Njegovo ime. Sluge smo „beskorisne“ (usp. Lk 17, 10.), ne u smislu bezvrijednosti, nego u smislu poniznosti i svijesti Božjeg djelovanja po našem predanju. A ono što nam je povjereno, nadilazi nas same: Riječ Božja, Euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, povjerenje naroda Božjega. Zato: ne improvizirajmo, ne posustajmo u vršenju dobra, ne odustajmo od vršenja dobra, služimo ponizno i radosno najvećim dobrima.

Razmatrajući danas o svećeništvu, ponovno otkrivamo da naše svećeništvo nije samo služba, posao, nego poziv na svakodnevnu preobrazbu, na suživot s Kristom, na darivanje sebe do kraja – kako bi Bog po čovjeku mogao djelovati na spasenje drugih. To je duboko osobna i sveta stvarnost, istovremeno izazovna i ona koja nas ispunja mirom.

5. Sluga Božji don Eugen Šutrin – bezuvjetna vjernost

Draga braćo svećenici,

ove godine se sjećamo našeg brata u svećeništvu, člana našeg prezbiterija, koji nije izabrao lakši put. Prije osamdeset godina, 26. studenog 1945., Sluga Božji don Eugen Šutrin mučki je ubijen. Bio je do kraja vjeran svome pozivu. Imao je, zasigurno, ozbiljnog razloga biti zabrinut zbog noćnog izlaska iz sigurnosti župne kuće i poći s nepoznatim mladićima koji ga pozivaju da podijeli bolesničko pomazanje njihovoj majci koju je, navodno, konj udario kopitom. Bio je spreman riskirati i izgubiti život – samo da bi spasio jednu dušu. Uzeo je Presveto, uzeo Sveto bolesničko ulje i pošao s ubojicama. Ušao je u tamu. Nije znao što ga čeka, ali znao je kome služi.

Njegovo mučeništvo, podmuklo i okrutno ubojstvo, postalo je nama snažno svjedočanstvo. Pastir koji se nije sakrio pred vukom i koji nije bježao. Svećenik koji je znao da je svećeništvo križ, a ne karijera.

Don Eugen nije bio naivan. Bio je vjeran. Nije tražio sigurnost – tražio je poslušnost volji Božjoj. Gorio je od želje za spasenje duša. I zato je on danas nama veliki izazov. One je naše ogledalo svećeništva u kojem se često moramo pogledati. I nije to jedino ogledalo u kojem možemo vidjeti herojski ostvareno svećeništvo.

U vremenu kad nas često mami pretjerana briga za prostore slobode i opuštanja, udobnost, putovanja i život bez obveza, kada nas obuzima duh kritizerstva, umora i pesimizma, i kada svoje obveze doživljavamo kao „puki privjesak vlastitog života“ (Evangelii gaudium, 78) – don Eugen nas podsjeća da nismo pozvani udobno i lagodno živjeli, biti pesimisti, biti čuvari ustanova, nego svjedoci Krista živog i uskrslog, poslužitelji Božjih otajstva, graditelji i poslužitelji najvećih Božjih dobara, pa i uz rizik gubitka ovozemaljskog života, uz žrtvu vlastitog darivanja i odricanja.

Nismo tu da sa strane promatramo rane svijeta – nego da ih dotičemo. Budimo  svećenici poput don Eugena Šutrina, don Srećka Lovretića, don Janeza Kranjca, don Ivana Tičića i drugih Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije. Budimo poput bl. Miroslava Bulešića, bl. Francesca Bonifacia, bl. Alojzija Stepinca i drugih blaženih uzora. Imajmo srce poput njih. Srce koje ne kalkulira, nego ljubi Boga i narod. Srce koje ne pita “Što će biti sa mnom?”, nego “Što mogu učiniti za vječno dobro sebe i drugoga?”

Don Eugen i drugi naše Sluge Božje, blaženici i sveci, dali su svoj život. Mi danas možemo dati svoju vjernost, svoju blizinu, svoju žrtvu, svoju ustrajnost. Neka nas njihova hrabrost i predanje drže budnima u našoj službi.

Neka nas primjer Sluge Božjega don Eugena potakne da svaki dan nosimo Presveto – ne samo rukama, nego životom.

6. Zahvala i poziv na molitvu

Draga braćo svećenici,

vi ste krsnom vodom zalijevali milosne početke i blagoslovima ispratili završetke života. Vi ste molili i kad nitko nije znao, tješili kad su drugi šutjeli, dijelili „Kruh živi“ koji je s neba sišao i kruh nade kad su drugi nudili prazne riječi. Vi ste ti koji ste stajali uz postelje umirućih. Vi ste ustrajno naviještali riječ Istine i Života u zgodno i nezgodno vrijeme. Vi ste vodili računa o materijalnim dobrima, kako bi mogli sačuvati našu dragocjenu duhovnu i kulturnu baštinu i predati je budućim naraštajima.

Zato vam danas zahvaljujem:

• za svaku molitvu, izrečenu i kad ste bili umorni i kad vam se nije dalo,
• za svaku radosnu vijest koju ste navijestili ljudima kad je njima bilo najteže,
• za svaki sakrament koji ste slavili i podijelili iz srca, ne iz dužnosti,
• za svaku suzu koju ste obrisali, svaku nadu koju ste probudili,
• za sve sprovode koje ste održali s dostojanstvom i suosjećanjem,
• za svaku riječ utjehe koja je nekome bila ključna da ne izgubi vjeru,
• za svaku žrtvu koji ste podnijeli iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
• za svako dobro koje ste učinili, a da to nitko, osim Boga, primijetio nije,
• za svaku uvredu i klevetu koju ste oprostili i dostojanstveno podnijeli radi Kraljevstva nebeskoga.

Ne zaboravite – vaše djelovanje nije zabilježeno samo u kronici i župnim knjigama, Vjesniku Nadbiskupije, na raznim profilima i platformama, nego i u Božjem srcu. A to je najvažnije!

7. Poziv na zajedništvo vjere i molitve

Draga braćo i sestre, dragi Božji narode,

danas, dok se u ovoj svetoj misi blagoslivlja ulje kojima ćemo kroz cijelu godinu pomazivati krštenike, krizmanike, bolesnike, one koji se posvećuju za službu Bogu, posvećivati oltare i crkve, želim vam iz srca zahvaliti. Hvala vam što ste tu, što ste dio ove žive Crkve i što svojom vjerom, nadom i molitvom nosite i nas svećenike.

Ujedno vas želim zamoliti: molite za nas Bogu posvećene osobe: svoje svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce. Molite za one koje poznajete i koji su u župničkoj službi svoga poslanja, kao i za one koji možda tiho služe u bolesti, starosti, nemoći, samoći i žrtvi. Molite da ostanemo vjerni, ponizni i radosni službenici Evanđelja, da znamo Boga slušati, razumjeti i služiti, da u svakom čovjeku prepoznamo lice Krista.

Molite i za nova duhovna zvanja – da Bog probudi srca mladih i da se u njima rodi hrabrost za „Da“ koje mijenja život. Molite za naše bogoslove i sjemeništarce da ustraju na putu duhovnog poziva i odole mnogim pomamama ovoga svijeta. Bez svećenika nema Euharistije, nema sakramenata.

Crkva treba svećenike – ljude koji će, unatoč slabostima, nositi Božje svjetlo i spasenje među narod. Svi trebamo svećenika. I svećenik treba svećenika.

Neka nam Bog oprosti, a i vas molimo, oprostite nam, kada smo vas ponekad sablaznili našim ponašanjem i našim neljudskim, nekršćanskim i nesvećeničkim životom.

Vi ste naš narod. Vi ste naša obitelj. Mi smo vaše ruke kad se molimo, vaša srca kad Boga slavimo. Budimo jedno – jer samo zajedno možemo biti živa Crkva, uskrsno Tijelo Proslavljenog Krista.

Neka nas sve blagoslovi i prati Gospodin Isus Krist, Veliki Svećenik, a Marija Majka Isusova i Majka Svećenika, Majka naša, neka nas sve čuva – i svećenike i vas – u svom majčinskom zagrljaju.

Amen.

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Ovogodišnji Dan Zadarske županije uveličali su i predstavnici inozemnih prijateljskih regija Zadarske županije. Izaslanstvo Južnomoravske regije iz Češke predvođeno, Františekom Luklom, zamjenikom predsjednika regije te izaslanstvo Podkarpatskog vojvodstva iz Poljske predvođeno Piotrom Pilchom zamjenikom maršala vojvodstva sa svojim suradnicima. Posljednjeg dana boravka u Domu Zadarske županije primio ih je župan Božidar Longin sa suradnicima.

Zamjenik predsjednika Južnomoravske regije Lukl iskazao je zadovoljstvo sa ostvarenom aktivnom i izrazito uspješnom suradnjom koja se kontinuirano nastavlja na brojnim područjima, od kulture, znanosti pa do gospodarstva. Gosti iz Češke za vrijeme svog boravka u Zadru su posjetili Sveučilište, a zatim u Biograd na Moru koji ima potpisan sporazum o suradnji s južnomoravskim gradom Kyjovom, a čiji je gradonačelnik upravo František Lukl. Predstavnici Južnomoravske regije naglasili su da i dalje nastoje uspostaviti izravnu zračnu liniju Zadar – Brno te su spremni intenzivirati pregovore da se ova inicijativa uskoro i ostvari. Pozvali su predstavnike Zadarske županije i nadležne službe u uzvratni posjet tijekom kojeg će razraditi detalje i pokrenuti ovu inicijativu u smjeru pronalaska avio-prijevoznika za izravnu liniju Brno – Zadar.

Zamjenik maršala Piotr Pilch zahvalio je na izuzetnom gostoprimstvu te naglasio povijesnu i kulturološku povezanost poljskog i hrvatskog naroda. Naveo je i da je naša međunarodna suradnja otvara nove mogućnosti i povezivanje gospodarstvenika iz obiju regija. Jedna od tema sastanka je bila uspostava znanstvene i obrazovne suradnje te nastavak daljnjeg regionalnog povezivanja u sektoru turizma, u čemu će zasigurno pomoći uspostava izravne zrakoplovne linije između Zadra i Rzeszówa, grada sjedišta Podkarpatskog vojvodstva, koja će prometovati tijekom ljetne sezone. Poljaci su istaknuli izazove s kojima se suočavaju, u prvom redu s priljevom izbjeglica i nelegalnih prelazaka preko poljskog graničnog područja na kojem se ova regija nalazi. Unatoč svim izazovima, planiraju dodatno razvijati prometnu infrastrukturu te turističku ponudu, a upravo Zadarsku županiju vide kao uzor u strateškom planiranju, organizaciji te promociji turističkih aktivnosti.

Župan Longin tijekom sastanka upoznao je goste iz partnerskih regija sa strateškim projektima Zadarske županije, istaknuvši potencijale luke Gaženica te planove proširenja Zračne luke Zadar s ciljem pozicioniranja naše regije kao važnog prometnog čvorišta ovog dijela Europe. Također, upoznao ih je i s odličnim gospodarskim pokazateljima u 2024. godini te aktivnostima oko brendiranja Zadarske županije kao eno-gastro destinacije. Nadalje izvijestio je goste o velikom broju poljskih i čeških turista koji su prošle godine posjetili Zadarsku županiju tako da je njihova vjernost našoj destinaciji i dalje neupitna. Iskazao uvjerenje da se kvalitetna suradnja između dvije prijateljske regije može proširiti i na brojna druga područja, prvenstveno kroz razvoj gospodarske suradnje.

“Moramo jačati naše partnerstvo, naše regije imaju mnogo toga zajedničkog u kulturnom smislu, imamo i dobru platformu za jačanje gospodarskih odnosa, a to su naše zračne luke. Siguran sam da će biti još puno dobrih zajedničkih projekata i inicijativa te sam uvjeren da će nakon lokalnih izbora novo vodstvo Zadarske županije nastaviti suradnju na dobrobit naših regija. ” – rekao je župan Longin.

U sklopu programa  Županijski dani 2025., u petak, 25. travnja s početkom u 20 sati, crkva sv. Donata ponovno postaje središte glazbene tradicije Dalmacije – održava se Smotra klapa Zadarske županije. Ulaz je slobodan.

Na jednoj od najljepših povijesnih pozornica, pod svodom sv. Donata, nastupit će čak 12 klapa koje svojim višeglasjem i emocijom čuvaju duh dalmatinske pjesme i identitet našeg kraja:

1. Aria (ž), Starigrad
2. Asseria (m), Benkovac
3. Dalmatika (ž), Zadar
4. Diadora (m), Zadar
5. Galijota (m), Pag
6. Koporan (m), Poličnik
7. Maraška (mj), Zadar
8. Ponistra (m), Crno
9. Preženca (ž), Zadar
10. Puntadura (mj), Vir
11. Školji (mj), Tkon
12. Žurnata (m), Sv. Filip i Jakov

Klapsko pjevanje, kao jedan od najprepoznatljivijih simbola hrvatske nematerijalne kulturne baštine, nije samo glazba – to je život, emocija i zajedništvo. Zadarska županija kroz ovakve manifestacije aktivno pridonosi očuvanju i promociji svog bogatog kulturnog nasljeđa.

Pozivamo sve građane, ljubitelje glazbe i baštine, da nam se pridruže u ovom svečanom glazbenom trenutku i podrže one koji svojim glasovima i predanošću čuvaju neprocjenjivo kulturno blago Dalmacije.