Vazmeno bdjenje na Veliku subotu, 19. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Bdjenje je počelo s blagoslovom novog ognja na Trgu sv. Stošije ispred katedrale.

Hvalospjev Uskrsnoj svijeći otpjevao je don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. Za vrijeme bdjenja vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je poškropio puk blagoslovljenom vodom. Mons. Zgrablić je istaknuo bogatstvo simbola u svetoj noći Vazmenog bdjenja: oganj i svjetlo razgone tamu, riječi Saveza i obećanja, pjesma uskrsne pobjede, voda koja čisti i daje da sve živi.

Razmatrajući navješteno Evanđelja po Luki, nadbiskup je rekao da žene, prve svjedokinje Uskrsloga, “dolaze na grob s ljubavlju, ali i s očekivanjima koja su im još uvijek vezana uz smrt. Umjesto tijela, nalaze prazan grob i čuju riječi koje i nas potresaju: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“. Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva su na grobu. Imaju dobre namjere, ali pogrešna očekivanja. Traže Isusa ondje gdje ga više nema – među mrtvima”, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je vjernike da se zapitaju u kojim modernim grobovima mi tražimo Isusa, a On tamo nije. “I mi često tražimo život tamo gdje ga nema: u pretjeranom radu, gomilanju materijalnih dobara, potrošnji, neumjerenoj zabavi, u ugađanju samo sebi, hedonizmu, ispraznostima društvenih mreža. Tražimo život u stvarima koje ne hrane dušu ili čak razaraju. Ponekad tražimo Isusa u religijskom ritualu, bez stvarne vjere i međusobne blizine. Mislimo da je dovoljno „biti dobar“ ili „ići na misu“, „sudjelovati u obredu“, ali ako nema osobnog susreta s Uskrslim, to postaje prazan grob”, upozorio je mons. Zgrablić.

„Moderni grob“ može biti i nostalgija za „starim vremenima“ kad je vjera bila jača, “jer Isus ne ostaje u prošlosti, nego nas zove da ga susretnemo u stvarnosti sadašnjeg trenutka. Možda tražimo Isusa u uspjehu, statusu, politici ili institucijama, očekujući da nam Bog dâ sigurnost i utjehu na način koji se uklapa u logiku svijeta. No, Uskrsli ne boravi u strukturama moći, već u lomljenju kruha s malenima i poniznima, u tišini snage uskrsnog sakramentalnog susreta. Ponekad tražimo Boga tek kad je sve „posloženo“, čisto i dostojno. A On dolazi u naš križ, pukotine života, u ranjenost, svakodnevicu. Isus ne dolazi u grob „sterilnog savršenstva“, nego u raskajano i ponizno srce. Uskrs je uvijek poziv: Ne traži Živoga među mrtvima. On ide pred tobom. Traži ga gdje život buja – u susretu, u služenju, u ljubavi, u patnji podnesenoj s vjerom, u njegovoj Riječi, u sakramentima, u molitvi gdje se u njegovo ime sabiru dvojica ili trojica, u svetosti života”, poručio je nadbiskup.

Naglasivši da Krist otkupljuje prošlost čovjeka, nadbiskup je rekao da Isus ulazi u nju, daje joj smisao, liječi rane i izvodi čovjeka iz prošlosti. Ali, to čini s nama, čeka da mu otvorimo vrata našeg srca. “Krist donosi Savez utemeljen na ljubavi, a ne na strahu i zakonu. Donosi novi život, uskrsli život, koji nije tek popravak staroga, nego preobrazba iznutra”, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši riječ Anđela ženama: “Sjetite se kako vam je govorio…”, nadbiskup je rekao da se vjera hrani pamćenjem. I Vazmeno bdjenje je noć puna sjećanja čija liturgija vodi kroz čitavu povijest spasenja; stvaranje svijeta, Abrahamov vjernički hod, Izraelovo oslobođenje iz Egipta, prorokova obećanja, uskrsna zora. “Anđeo ženama ne nudi novost, nego ih podsjeća: ‘Sjetite se što vam je govorio’. To je poziv i nama: Kad ti je teško, kad si tužan, kad vidiš samo grob pred sobom, kad obaraš lice k zemlji i kad si zbunjen i prestrašen kao žene na grobu u Evanđelju, sjeti se što je anđeo rekao ženama, što je Gospodin rekao tebi: da te ljubi, da si dragocjen u njegovim očima, da je umro za tebe, da je za tebe otvorio svoje srce na križu da u njega uđeš, da participiraš na njegovom uskrslom životu, da ti je ime zapisano na nebesima i urezano u dlan Božje ruke, da nisi sam, da je On s tobom u tvojoj pustinji, da ti je pripremio vječno boravište na nebesima. Sjeti se njegovih riječi i djela u tvom životu – jer to će ti pomoći i kad ti sve izgleda prazno. Sjećanje će postati tvoja snaga koja raspiruje nadu, pa i u najtežim trenucima života i umiranja”, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Učenici nisu povjerovali ženama. Evanđelist kaže da su im njihove riječi zvučale kao “besmislica, tlapnja”. “Nisu razumjeli što je uskrsnuće. Nitko do tada nije imao iskustvo uskrsnuća i susreta s Uskrslim. I danas nije drugačije: mnogima Uskrs zvuči kao lijepa, ali neuvjerljiva priča. Zato ostaju samo na bojanju jaja, šunki, luku i dobroj ‘spizi’. Na Bdijenju nismo zbog priče i besmislice. Mi smo tu jer je grob stvarno prazan. Jer Crkva dvije tisuće godina svjedoči živoga Krista Uskrsloga koji mijenja živote. Jer milijuni svetaca nisu slijedili bajke – nego su Uskrslog stvarno susreli. I za svjedočanstvo nama prolili su svoju krv”, poručio je nadbiskup.

Ivan i Petar simboliziraju nadu, traženje – oni trče do groba, žele saznati istinu. “Ne zadovoljavaju se neznanjem ili ravnodušnošću. Ne vjeruju drugima, žele se sami osvjedočiti. Trčanje do groba je i za nas snažna slika – to je čin nade, unutarnjeg nemira koji traži odgovor. Vjera se rađa na tom mjestu – u pokretu, traženju, u odluci da ne ostanemo u sumnji, nego da je nadilazimo. Prava vjera ne proizlazi iz onoga što možemo vidjeti ili dokazati – ona nadilazi razum i postaje povjerenje. Vjera je čin srca, ne samo uma. Povjeriti se Božjoj Riječi znači staviti život u ruke Nekoga većeg, u Božje ruke, čak i kad to ne možemo do kraja shvatiti”, istaknuo je mons. Zgrablić.

Ohrabrio je sve da se ne boje ako sumnjaju, ali neka ne ostanu na mjestu; nego krenu, traže, slušaju Riječ Božju. “Vjera ne znači imati sve odgovore, nego imati hrabrosti krenuti čak i kada ne vidiš jasno. To je vjera Uskrsa – vjera koja se rađa iz tame groba, ali koja ne ostaje u tami”, rekao je nadbiskup. Potaknuo je vjernike da ne izađu iz crkve “kao potrošači svetoga, nego kao svjedoci Onoga koji je živ”. “Krist je uskrsnuo. To znači da nismo izgubljeni, da povijest ima smisao, da nijedna smrt nije kraj, da se isplati opraštati. Isplati se činiti dobro bez interesa. Isplati se boriti za dobro. Isplati se ljubiti i uz žrtvu, sebedarje i odricanje. Isplati se živjeti. Isplati se čak i umrijeti. U svetoj noći, majci svih bdijenja, Crkva izgovara: Aleluja! Krist je uskrsnuo, On je živ, ne samo svojom Riječi, nego proslavljenim životom u kojem i ti imaš već udjela i kojeg ti On u punini želi darovati. Primi ga radosnom vjerom”, poručio je nadbiskup Zgrablić i svima poželio blagoslovljen Uskrs.

I.G.

Foto: I. Grbić

U nastavku donosimo Uskrsnu poruku zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića:

“Draga braćo i sestre!

Dragi Božji narode Zadarske nadbiskupije!

U ozračju Jubilejske 2025. godine koju Crkva proživljava pod geslom „Hodočasnici nade“, stojimo pred najvećim otajstvom naše vjere: pred praznim grobom, pred Anđelom – Riječju Božjom, koja kaže: „Nije ovdje, uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6). I doista: Isus je uskrsnuo. Uskrs nas uči da je nada više od naših lijepih želja. Ona je snaga koja se rađa iz vjere u Boga koji ne ostavlja čovjeka, koja ulazi u svaki dio njegovog života, u sve lijepo i dobro, ali i u tamu grijeha i smrti, i iz nje izvodi svjetlo života. Kristovo uskrsnuće nije tek događaj prošlosti – ono je prisutno danas, živo, stvarno i djelotvorno.

Uskrs – siguran znak nade

Uskrs je sigurni znak nade koja pobjeđuje i koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). U vremenu kada se mnoge nade urušavaju, kada ljudi gube povjerenje u institucije, u međuljudske odnose, pa i u budućnost, Kristovo uskrsnuće ostaje kao stijena na kojoj možemo graditi život sa sigurnošću. To nije utopijska nada, nego ona koja se rađa iz Života, pa upravo zato i može stati pred svaku ljudsku bol i prazninu i reći: „Ne boj se, nisam te zaboravio.“

Uskrs nije samo liturgijska proslava jedanput godišnje – to je prekretnica čovječanstva. Uskrs mijenja pogled na sve: na život, na smrt, na čovjeka. Jer ako je Krist uskrsnuo, a jest, onda svako učinjeno dobro ima smisla, onda nijedna tuga nije konačna, nijedan poraz nije bez smisla, nijedan križ nije uzaludan. Uskrs otvara vrata koja čovjek sâm ne može otvoriti (usp. 1 Kor 15, 20 -25). Pruža odgovor na pitanje koje nosi svatko od nas: Ima li nešto više? Ima li smisla sve ovo što živimo? Ima li smisla činiti dobro? Odgovor je: Da – jer On živi! Krist je nakon smrti ustao na novi i proslavljeni život. Zato je Uskrs najveći događaj i osobni poziv svakome: dopusti da te Krist povede na put u puninu života, iz tame u svjetlo.

Temelj vjere – uskrsli Krist

Za kršćane, Uskrs je temelj vjere (usp. 1 Kor 15, 12 – 18). Da nije bilo uskrsnuća, Crkve ne bi bilo. Isus bi nam bio samo povijesna osoba kao mnogi drugi učitelji i filozofi. Ali, učenici su Uskrsloga Isusa vidjeli, dotaknuli njegove proslavljene rane, blagovali s njim nakon njegove smrti i uskrsnuća, slušali njegovu riječ, primili njegov mir, osnažili se njegovom obećanom silom Duha Svetoga. I to ih je promijenilo. Od ustrašenih ljudi postali su navjestitelji Radosne vijesti, svjedoci koji su za tu istinu Isusova uskrsnuća bili spremni umrijeti. I umrli su svjedočeći za to. I mi danas, dvije tisuće godina kasnije, ne vjerujemo u ideju – vjerujemo u živog Krista koji je uskrsnuo i koji u Crkvi i po Crkvi hoda s nama, koji nam govori kroz evanđelje, koji se daruje u euharistiji, koji djeluje u sakramentima, čiji odraz lica možemo prepoznati u svakom čovjeku, koji nas vodi putem punine života. Vjeru i nadu koje su ljubavlju zaogrnuli Sluge Božje don Eugen Šutrin, don Janez Kranjc, Ivo Mašina i toliki drugi ugodnici Božji, zapečatili su krvlju svjedočanstvo o vjernom prenošenju Isusova uskrsnuća i snage njegovog spasiteljskog djelovanja.

Uskrsna nada usred izazova današnjeg vremena

No, naša vjera nije izvan života – ona se živi usred svakodnevnih borbi. Danas se suočavamo s mnogim izazovima: duhovna praznina, relativizam i ravnodušnost kao novi oblici agresivne diktature, ozbiljno narušavanje dostojanstva ljudske osobe, gubitak želje i smisla za životom i prenošenjem života, narušavanje ljudskog dostojanstva, društvene nepravde, iseljavanje mladih, rast obiteljskih kriza, osiromašenje mnogih, površnost i umor u međuljudskim odnosima. Sve to, i mnogo toga drugoga, može nas dovesti do obeshrabrenja. No, Uskrs nam govori: „Ne bojte se!“. Krist je uskrsnuo da nas podigne upravo iz tih rana. Da kaže svakome tko trpi, tko je razočaran, tko nosi križ: „Nisi sam. Ja sam s tobom“.

Svako dobro – uskrsni znak

Na Uskrs prepoznajemo kako je svaki čin dobrote, poštenja i ljubavi znak, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je uskrsli Krist poslao (usp. Rim 5, 5). I zato, zahvaljujem svima koji, unatoč poteškoćama, nastavljate živjeti s vjerom i ljubavlju. Roditeljima koji uče djecu živjeti čestito i moliti. Supružnicima koji ustraju u vjernosti. Mladima koji traže put prema istini. Starijima koji strpljivo svjedoče vjeru. Svima koji rade pošteno, koji pomažu drugima, koji ne zatvaraju srce pred potrebnima. Vi pokazujete da uskrsna snaga u vama djeluje – ne spektakularno, nego tiho, u srcima i rukama ljudi koji vjeruju da se dobro isplati, da se nijedno učinjeno dobro ne može izgubiti, nego da se s Bogom pretvara u blagoslov života.

Neka uskrsna svjetlost dotakne sve

Na poseban način želim reći: Sretan Uskrs svima onima koji su razočarani, koji trpe, koji su bolesni, koji su sami. Neka vas Krist dotakne svojom blizinom. Isus je i sâm prošao kroz tamu, kroz napuštenost, kroz bol – i nije ostao u grobu. On je i danas uz vas. Možda ga ne prepoznajete odmah, ali on hoda uz vas, kao što je hodao s učenicima na putu u Emaus (usp. Luka 24, 13 – 25).

Svim vjernicima, svim ljudima dobre volje, želim i molim da ovaj Uskrs donese mir u srce, nadu u dušu i radost ljubavi u domove. Budimo i mi hodočasnici nade – ljudi koji vjeruju, ljube i grade. Neka snaga Uskrslog Gospodina uđe u naša srca, naše obitelji, u naše zajednice, u naše društvo – i neka u svemu bude više uskrsnog života.

Na tom putu uskrsne nade, neka svatko donese mnogo roda – dobrote, vjernosti, praštanja i ljubavi – kako bismo jednom, u zajedništvu sa svima svetima, mogli zauvijek slaviti Boga ispunjeni  vječnom radosti, gdje suze i bol prestaju, a radost ne prolazi.

Sretan Uskrs svima!”

Danas kršćani diljem svijeta slave blagdan Uskrsa. Uskrs je najveći blagdan kršćanstva, to je dan uskrsnuća Isusa Krista.

Uskrs je pomičan blagdan zasnivan na lunarnom kalendaru sličnom ali ne identičnom hebrejskom kalendaru – u zapadnom kršćanstvu Uskrs uvijek dolazi na nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja, a u istočnom kršćanstvu između 4. travnja i 8. svibnja.

Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz staroslavenskog u kojem je glagol *krьsnǫti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol.

Drugi naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama. Hebrejska riječ pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina) preuzeta je u grč. Πάσχα.

Naziv Vazam osim Uskrsa obuhvaća cijelo sveto trodnevlje – Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs, ali često se sinegdohizira samo na nedjelju – Uskrs. Neki (Petar Skok) povezuju ga s riječju uzeti (stsl. vъzęti < uz + imati), odnosno razdobolje suprotno Mesopustu kad se opet počinje uzimati meso. Drugi ga pak povezuju tako da su Ćiril i Metod slavenizirali grčku riječ Pasha (p > v, ozvučivanje s > z) te je tako dobivena riječ Vazam.

Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uskrsu jest Pashalna homilija iz 2. stoljeća koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali govori i da je samo slavlje ipak bilo univerzalno – samo su pojedinosti vezane uza nj bile lokalizirane.