Početak proljeća na Urbofon Liveu obilježila je “Večer zadarskih bendova”. U Polivalentnoj dvorani Providurove palače, u subotu 22. ožujka nastupili su Torpedo, Šambrana i Flux Benders i na veliko oduševljenje publike, proveli nas kroz različite žanrove i glazbene epohe.

Večer nisu otvorili već razvalili momci iz benda Torpedo. Dosljedni svom imenu, lansirali su masivni zvučni udar obradama ex-Yu klasika od Azre, Zabranjenog pušenja, Jure Stublića i Filma, preko Električnog Orgazma do Kojota. Snažnim riffovima, uz urlik publike, pokazali su kako ove rock zvijezde prošlih vremena itekako žive u kolektivnoj memoriji svih generacija.

Red obrada u nastavku su obogatili vlastitim autorskim stvarima od “Ritam ludnice”, “Ode radosti”, “Pasjeg sina”, “Dva brata” do “Nagrišpane babe”. Na socijalno angažiranoj “Vruljica Blues” pridružio im se gost na usnoj harmonici Tomislav Krnčević Jerry.

Šambrana, bend izrastao iz solo projekta talentiranog Lovre Ćustića premijerno se predstavio domaćoj publici i proveo ju kroz fuziju žanrovske raznolikosti, propitujući odrednice modernog čovjeka.

Beskompromisno su prelomili atmosferu pronijevši širok raspon žanrovski raznovrsnih autorskih pjesama, počevši od “Djetetu budućnosti” preko “Na zidiću”, “Šetam noćima”, “Bitan” do “Što li radiš sutra “.

Publika se mogla prepoznati ili se izgubiti u moru laganih, melankoličnih i introspektivnih tonova, ali i protresti bokovima uz one žešće.

Flux Bendersi, kao posljednji bend zadarske večeri, uz akorde maestrala donijeli su dašak mediteranskog ritma i atmosferičnosti u fuziji funka, popa, rocka kao (ne)svjesnog povratka nečemu iskonskom što traje duže od sviju nas.

Počastili su publiku dosad objavljenim singlovima “Znan da te ni’” i “Gušti sa šlagom”, ali i nizom drugih neobjavljenih autorskih pjesama poput “Pusti da se smijem”, “Pronceza iluzije” ili “Čovik i zvir”. Večer su priveli kraju s “Prividom stvarnosti” zatvorivši vrata, ali ostavljajući odškrinute prozore ukrašene “šambranom” s pogledom u neku novu dimenziju ili perspektivu.

Nakon godinu dana predstava Kronika nestajanja u produkciji Teatra VeRRdi ponovo igra u Zadru na putu prema Dubrovniku. Dio je to dogovorenih gostovanja u 2025. godini u koje su osim Zadra, Zagreba i Dubrovnika uključeni Trogir, Pula, Kistanje, Knin, Đakovo i Županja, kao i Bečej te Novi Sad. Turneja je sufinancirana programima Ministarstva kulture i medija RH, zaklade Kultura nova te kroz projektno partnerstvo saveza udruga Klubtura. Gostovanje u Zadru realizirano je u suradnji s Koncertnim uredom Zadar.

Predstava Kronika nestajanja duboko je emocionalno djelo o empatiji prema bližnjima nastalo po motivima književnog stvaralaštva Slavenke Drakulić, Daše Drndić, Dubravke Ugrešić i Georgija Gospodinova u režiji i izvedbi dvije mlade diplomirane zadarske glumice Maruške Aras i Lucije Matković.

“»Kronika« je jedno od onih kazališnih ostvarenja koje ćemo dugo nakon izvedbe nositi sa sobom i koja se obraćaju tabuiranim temama socijalne odbačenosti, straha od usamljenosti, starosti i smrti, čineći to na lirski suptilan i dubok način. Naglašavam: ne zato što pomno slušaju glasove naših velikih književnica, mahom užasnutih nadiranjem starenja, nego zato što u taj prostor upisuju povjerenje u partnersku igru, prisnost s publikom, intimnost obraćanja. »Mi postojimo samo kad nas netko promatra« nije samo sudbina glumica i glumaca, nego svakog čovjeka koji traži susret s drugim čovjekom.” – Nataša Govedić, Novi list

Osim online, ulaznice je moguće fizički kupiti na info pultu Providurove palače 24., 26. i 27. 3. od 11 do 13 i od 18 do 20 sati. po cijeni od 10 eura. Poveznica za online kupovinu je: https://kuzd.mojekarte.hr/hr/kronika-nestajanja-u-zadru/ulaznice-639445.html

Autorski tim:
Scenska izvedba i dramaturgija: Lucija Matković i Maruška Aras
Glazba: Marko Levanić i Ivana Starčević
Tehnička podrška i oblikovanje svjetla: Martin Šatović
Dizajn plakata: Barbara Miše
Fotografije: Luka Dubroja, Jurica Marković 

Produkcija: Teatro VeRRdi 2023.

U predstavi su korišteni tekstovi iz romana: Nevidljiva žena i druge priče Slavenke Drakulić, Lisica Dubravke Ugrešić,
EEG Daše Drndić, Fizika tuge Georgia Gospodinova

Premijera: 09. 12. 2023. Zagreb

Trajanje 60 min

više informacija na:

https://www.facebook.com/events/1001471121912247

https://www.facebook.com/events/1001471121912247

Još u osamdesetima se širio nauk jednog (bivšeg) njemačkog liječnika o „novoj medicini“, a sad se opet to širi socijalnim mrežama. Unatoč tomu što je već tada ta „medicina“ bila kriva za brojne mrtve.

Novinari Bavarskog radija razgovarali su s potomkom jedne obitelji koja je bila zadrti pristaša „germanske nove medicine“. Tako priča kako, kad bi ga kao djeteta bolio zub, njegova mama i poočim ga nisu vodili zubaru, nego su mu puštali pjesmu „Moja studentica“. Glas pjevača je prilično monoton, ali to je pjevao nitko drugi nego Ryke Geerd Hamer, utemeljitelj i „otkrivač“ te „nove medicine“, piše Deutsche Welle.

Hamer doista jest studirao medicinu i početkom šezdesetih prošlog stoljeća je položio specijalizaciju za internistu. No njegova karijera je bila sve prije nego uobičajena za liječnika u Njemačkoj tog doba: Zajedno sa suprugom, također liječnicom su imali praksu u regiji Heidelberga, ali već u sedamdesetima im je zdravstveno osiguranje otkazalo suradnju i zbog „nepravilnosti“ u financijskom obračunu liječenja, ali i zbog čudnih metoda.

To ih nije odvratilo od „nove medicine” koju je Hamer vjerovao kako ju je otkrio. Pokušao je i patentirati taj naziv – novac je Hameru uvijek bio važan motiv. Ali, s obzirom na to da postoji pravo more nekakvih „novih medicina”, zahtjev mu je odbijen. Zato je svoj nauk predstavio kao „germansku novu medicinu” nadajući se iskoristiti ugled njemačke znanosti u svijetu. No jedino je time dokazao kako niti u Njemačkoj ne nedostaje šarlatana i varalica.

Ne trebaju ni liječnici, niti ljekovi

Njegova teorija, naravno da je napisao i knjigu, je trebala biti ništa manje nego revolucija u medicini i potpuno nov način shvaćanja bolesti. Svaka bolest nastaje duševnim sukobom, a za ozdraviti treba tek riješiti taj konflikt. U osnovi, to nije sasvim netočno: Mnoge tegobe i čak bolesti su doista psihosomatskih korijena, ali Hamer ide mnogo dalje od toga. Baš nikakva „službena“ medicina i liječnici nisu potrebni, čak niti sredstva protiv bolova niti terapija kod karcinoma.

Bizaran detalj iz života bivšeg liječnika, liječnička titula mu je oduzeta u osamdesetima, jest kako je i njemu 1979. otkriven karcinom testisa, ali taj karcinom je (uspješno) izliječen posve „običnim“ metodama današnje medicine. No Hamer je tvrdio kako je operiran „bez njegove suglasnosti“ i kako ga je tek ta terapija uvjerila kako valja krenuti posve drugim putem u liječenju.

U osamdesetima je djelovao i u dvije klinike za bolesnike od raka, a već tada je list Stern pisao o katastrofalnim rezultatima u jednoj od tih klinika: Slušanje pjesmice „Moja studentica“ definitivno nije dovoljna kao lijek od raka, a od 50 bolesnika je nakon godinu dana bilo živo još samo sedam i niti jedan od njih nije bio niti blizu ozdravljenju.

Hamer je kasnije tvrdio kako je preživjelih bilo mnogo više, ali kako su doista neki umrli samo zato što su bili „otrovani“ citostaticima i terapijom zračenja u službenim bolnicama prije nego što su došli njemu. Sud u Kölnu to nije moglo uvjeriti: Tužili su ga obitelji preminulih pacijenata zbog opasnih metoda kvaziliječenja i 1997. je osuđen na 19 mjeseci zatvora, 12 je doista i proveo iza rešetaka.

Povrh svega i antisemitizam

Hohštaplera je to jedino navelo da svoju „metodu” više širi po inozemstvu – prije svega u Austriji i Švicarskoj, a kao krunu svega je svoju teoriju sve više solio i mračnim antisemitskim teorijama. Tako je isticao kako je „veliki rabin“ Karol Wojtyla (papa Ivan Pavao II.) zabranio njegovu medicinu bilo kome drugom osim osobama židovske vjere koji tajnu te njegove medicine poznaju već odavno. Dapače, bio je spreman i pokazati svjedočanstvo jednog velikog rabina o toj zavjeri Židova protiv ostatka čovječanstva.

Doista je 2008. kod njega kod kuće bila osoba koju Hamer predstavlja kao velikog židovskog vjeroučitelja, ali Iwan Götz ne samo da nije rabin, nego nije niti židovske vjere i poznati je antisemit, negator holokausta i pristaša njemačkog neonacističkog Reichsbürgera.

Još od osamdesetih su protiv Hamerovih opasnih metoda ustali i brojni liječnici i prije svega udruge za borbu protiv raka. Na sav glas su upozoravali kako Hamer najprije nema baš nikakvog pojma o onkologiji, a i kako su njegove metode ne samo čudne, nego i smrtonosne: Procjenjuje se kako je barem 500 osoba preminulo samo zato jer se pouzdavalo u „germansku novu medicinu“ i njenog propovjednika Hamera. Njegova „zasluga“ su i teorije o čipovima koji se umeću ljudima u krvotok i koji će pustiti otrov na naredbu preko satelita – to smo čuli i za vrijeme korone. On osobno je preminuo mnogo ranije od te pandemije, 2017. u Norveškoj od srčanog udara u 82. godini.

„Moja mama bi još bila živa”

Ali u današnje doba interneta i socijalnih mreža se opet širi nauk te „drugačije“ metode u liječenju. Dva od više kanala mreže Telegram o „Germanskoj novoj medicini“ imaju po 50 tisuća sljedbenika, a to „otkriće“ se sad širi i po Sjedinjenim Državama i čak Indiji. Sugovornik Bavarskog radija kojem su zubobolju u njegovoj obitelji „liječili“ pjesmicom Hamera u međuvremenu ima drugo mišljenje. Ne samo zbog zubobolje koja se završila tako što mu je zub na koncu sasvim sigurno istrunuo i ispao. Kad mu je bilo 12 godina, njegovoj majci je dijagnosticiran rak dojke.

Još su mu pune uši pjesmice „Moja studentica”, a jedina terapija koju su pristaše Hamera osim toga bile spremne prihvatiti je bila masaža. Satima ju je svaki dan masirao protiv sve većih bolova. Naravno da nije pomoglo i podlegla je bolesti. „Da nije bilo ‘germanske nove medicine’, moja mama bi danas još bila živa“, kaže novinarima. Kod karcinoma je to uvijek teško reći, ali u svakom slučaju bi imala mnogo više šansi od slušanja glupave pjesme.