Nekategorizirano
Dubravka Ugrešić: Naši pejzaži
Prva izložba i dvanaesta knjiga bili su povod i razlog višednevnom boravku u Beogradu Dubravke Ugrešić, hrvatske književnice iz Amsterdama, autorice romana “Štefica Cvek u raljama života”, “Forsiranje romana rijeke”, “Muzej bezuvjetne predaje”, “Ministarstvo boli” i “Baba Jaga je snijela jaje”, knjige priča “Poza za prozu” i “Život je bajka”, i zbirke eseja “Američki fikcionar”, “Kultura laži”, “Zabranjeno čitanje” i “Nikog nema doma”.
Prošlog tjedna, u Grafičkom kolektivu, otvorena je njena prva izložba pod naslovom “Početnica za nepismene”, a izdavač Fabrika knjiga predstavio je njenu novu knjigu, zbirku eseja “Napad na minibar”.
Vijest o vašem gostovanju u Beogradu objavila je većina medija. Novinari zabilježe pojavljivanje svake vaše knjige, svako vaše predavanje ili gostovanje. Kako se osjećate zbog toga?
– Ja sam navikla da kooperiram. Ponekad su ti susreti fantastični, kad vidite da imate čitatelja u novinaru, a ponekad se novinari ponašaju kao brzi medijatori koji ne trebaju ni čitati to što ste napisali, niti znati tko ste, već im je jedini cilj da ispune prazan prostor u novinama. Zaboravlja i novinar da ste intervjuirani, i vi zaboravljate da razgovarate sa novinarem. Ali tako je u svim strukama. Pisac, uostalom, piše da bi komunicirao. Ne vjerujem u glupe floskule da pisac piše radi sebe. Osnova sveg umjetničkog posla je u komunikaciji, tražite idealnog čitatelja kome vi upućujete nešto i on to savršeno razumije. I onda, kad nakon duge usamljenosti, jer pisanje je usamljenički posao, izađete u takozvani svijet sa svojom knjigom, onda svi mi, pisci, očekujemo upravo to – komunikaciju, razlog zbog kog smo uopće i pisali. I zato sam ja navikla da je jedan dio mene uvijek u ulozi nekakvog edukatora. Također, ne vjerujem u spisateljsku floskulu “ja sam samo pisao knjigu, a na čitateljima i kritičarima je da to procijene”. To nije istina. Ja ne pišem besvjesno. I volim tu nastupiti i u ulozi vlastitog medijatora zato što mislim da je to vrlo često, i sve češće, potrebno.
Bilo bi, međutim, i očekivano i opravdano da vam nije do suradnje s medijima. Oni su vas, zbog teksta u “Cajtu” Čisti hrvatski zrak – lakše se diše iz 1992. godine proglasili vješticom, i profiterkom komunizma. Te dane ste prvi put, tek sad, opisali u eseju “Pitanje optike”, u novoj zbirci “Napad na minibar”.
– Nikad nisam bila ponukana da pišem o tome, zato što je to vrlo teško. Da sam mislila da to mogu napisati ili da to želim napisat, vjerojatno bih to napisala davno prije. Onda se dogodilo, prije godinu dana, da me je grupa intelektualaca iz malog švicarskog NGO-a Vještičji eksperiment, koji se svakog ljeta sastaju u selu u kome je spaljena zadnja vještica u Švicarskoj a koje se prostire na 2000 m, pozvala da napišem esej i sudjelujem u njihovom programu. I ja sam zapravo, na njihov nagovor, to i napisala. Bio je to najteži tekst u mom životu. Prije svega zato što je bavljenje svime time jedan gnjavatorski posao. Morala sam prijeći kroz sav press-cliping iz tog vremena, a vrijeme koje je proteklo, nova vizura, mijenja stvari. Uz to, ja uvijek mislim na recipijenta. Čitatelj je vrlo osjetljiv na tu vrstu ispovijesti, reakcije mogu bit različite: “zašto sada nakon toliko vremena pišeš o tome, zašto potežeš stvari koje ne znam što, o kakvoj žrtvi uopće pričaš, pa to je naprosto posljedica onoga čime se baviš – nešto zineš, pa dobiješ pljusku”. Svega je tu bilo: materijala koji sam morala odbaciti, pa sam i prvu verziju bacila, pisala novo… Dakle, jako sam se mučila. Na kraju, drago mi je da me je netko pritisnuo da konačno napišem, koliko mogu i kako znam, što se tada zapravo dogodilo.
Glavni eksponat vaše prve izložbe “Početnica za nepismene” je bukvar. Pomoću te prve knjige u našem školskom obrazovanju pričate o ideološkom manipuliranju nekad i sad. Ako je takva vrsta manipulacije prisutna desetljećima unazad, da li se barem njeni ciljevi razlikuju?
– O da, razlikuju se. Ova izložba je potekla zapravo iz mog eseja “Početnica” iz 1991. godine, koji se nalazi u knjizi “Kultura laži”. To moje tadašnje ponovno otkriće “početnice”, bukvara, koincidiralo je sa početkom rata i raspadom Jugoslavije. Kako se raspao sistem, raspala se i početnica pa su se potukli svi ti Jovani, Ivani, Hrvoji i Džafer iz nje. Tadašnje listanje te početnice bilo je jedan jak nostalgični udar uz svijest da se ciijeli sistem raspada. Zaboravila sam na to, sve do lani, kada mi je došla u ruke jedna početnica, i to sovjetska iz šezdesetih godina. Ona mi je otkrila opet jedan potpuno iščezli svijet, a to me je ponukalo da počnem nešto radit rukama. Postupak koji sam primijenila na ovoj izložbi je vrlo primjeran nekoj maloj privatnoj arheologiji, skidanju i pokrivanju slojeva: paus-papir na slikama nešto otkriva nešto sakriva, tu su neki prozori, neki detalji koje ja želim istaknut… Mislim da ću nastavit tu igru sa bukvarima. Mislim da oni, ravnopravno kao i sav drugi materijal koji nas okružuje, čine neke naše pejzaže koji su vrijedni ponovnog čitanja, naše prirodne male revizije nekog novog pogleda na prošlost. A što se ideologije tiče, ona je prisutna svugdje. Pretpostavljam da su ove nove početnice ideologiziranije nego ikada prije. U njima ima vjeronauka, pa bi se moglo zaključiti da u našoj školi vjeronauk nije izborni predmet kao što se službeno tvrdi. S obzirom da se nalazi u početnici, on samo može biti obavezni predmet, što dalje govori da početnica jeste ideologizirana.
I izložbom i novim esejima ukazujete na tehnologiziranu kulturu. Da li je smatrate negativnom?
– Ne, ja naprosto pokušavam naći neke njene uporišne točke, zato što se očigledno radi o sistemu jedne nove kulture, a gotovo da se nitko ne bavi novom kulturom koja je na pomolu. Ja sam u eseju KK upotrijebila karaoke kao metaforu zato što je ona vrlo jednostavna i svima razumljiva. Sistem i temelj te nove kulture se sastoji od matrice koja već postoji kao pjesma i kao amater koji je izvodi. To je čovjek koji želi ostati anoniman, čovjek koji svoj performans, ili gestu, izvodi unutar strogih tehnoloških i sadržajnih koordinata, to je ta matrica, i unutar njih on šalje svoju poruku – ljubiteljima karaoka. Taj obrazac sam pokušala ispitati na popularnim kulturama: televiziji, stripovima, filmu, književnosti, posvuda. Dogodilo se da taj model radi sve više. Dakle u tradicionalnoj formuli: autor–djelo–čitatelj, najprije je fokus bio na autoru, zatim na djelu, a onda se lagano prebacio na recipijenta, na onoga koji to djelo čita, da bi se u momentu kada je internet ušao u opticaj, a to se dogodilo prije samo petnaestak godina, došlo do naglog buma i naglog preuzimanja vlasti od strane konzumenta. On više nije pasivan, vrlo je aktivan, on mijenja stvari, on zahtjeva, on prodire u djelo, mijenja ga, radi što hoće, on prodire na TV, on je i glumac i producent – primjer vam je Big brother show – on je, kao u karaokama, sam svoj performer, i sam šalje svoju pjesmu, svoj performans, svojim gledateljima. To se događa u svemu, od nevinog grafita na nekoj kući kojim je anonimni dječak ostavio svoj trag, do interneta gdje milijuni ljudi rade to isto. Internet je najradikalnija revolucija ikada, jedini medij na kome komunicirate s milijunima, globalno. Imam osjećaj da se radi o radikalno novoj kulturi.
Od Štefice Cvek do novih eseja promijenio se jezik kojim opisujete izabranu temu: od ironije, iza koje se autor skriva, do sve direktnijeg izražavanja emocije, mišljenja, stava…
– Ja ne govorim direktno, ja nisam novinar, niti mi je cilj da to budem. Moji romani su postali manje direktni nego što su bili u vrijeme Štefice, a i u mojim esejima postoji visok stupanj literalizacije. Oni imaju tzv. nepouzdanog pripovjedača, i vrlo visoki stupanj ironije. Nešto se, međutim, izmijenilo sa recipijentom. Naime, s obzirom da se književnost kao sistem urušila, ni studenti više ne znaju čitati književni tekst, a i internet je u tome vjerojatno imao doprinosa. Prosječan konzument navodno nema vremena za književne nijanse, međutim on ga, dakako, ima, ali mu se čini da nema vremena zato što ga je na tu brzinu natjerao internet, natjerao ga je na brzu, skraćenu informaciju. Čitatelj jednostavno neke stvari više ne voli. Bojim se da se književnost izgubila u moru drugih poticaja, pa čitatelj koji čita sve: novine, wikipediju, uputu za veš-mašine… on više nema vremena za nijanse. Znači, nije da sam ja postala direktnija, već vi, podsvjesno, osiromašujete moj tekst u želji da što prije dođete do upute koje dugme treba pritisnuti na veš-mašini.
Na primjer, moj esej “Napad na minibar”. U svakom hotelu uvijek se štrecnemo kad nas recepcioner pita “jeste li uzeli nešto iz minibara”, i ja u tom eseju pokušavam izanalizirati što je zapravo to iskustvo, i dolazim do toga da je minibar zadnji bastion totalitarizma. Sve je to opisano veselo, i ja esej završavam scenom, naravno lažem, da sam taj minibar u gnjevu razbila i da ću idući put pod njega postaviti minu. Jedna novinarka me je pitala da li ja tim esejom poručujem da se moramo boriti protiv totalitarizma. Eto, to je primjer tog čitanja. Nisam ja direktna, nego je čitalac taj koji ne razumije niti žanr eseja, niti tehnike pripovijedanja, niti o čemu se radi u tom eseju: on moj esej svodi na recept za uključivanje veš-mašine. Znači, to više nije moja tragedija, to je tragedija mojih recipijenata. Naravno, ja sam u takvoj situaciji kao autor displaced. Bojim se da je bitka izgubljena… Ono čega se najviše bojim i što želim izbjeći u pisanju je autoritaran ton. Kad god pišete u prvom licu, svako od autora prije ili kasnije zauzima ton autora koji sve zna, koji sudi. Zato ja raznim postupcima pokušavam detronizirati autora – sebe.
Ali vas ljudi ipak doživljavaju kao autoritet, htjeli vi to ili ne…
– To me vi tako doživljavate, to nema veze sa mnom! Vrlo je lijepo ako netko tko nema nikakvu institucionalnu vlast i nema mjesto, postane autoritet. Ja samo mogu reći da sam ponosna na to, to je veoma laskavo, prekrasno je. Ako ja uspijem za nekolicinu ljudi biti autoritet, to je uspjeh.
Idućeg mjeseca će knjiga “Napad na minibar” biti objavljena i u Zagrebu. Da li je i to znak da kultura spaja ljude, kako se često kaže?
– Ja ne mislim da kultura spaja ljude. To je floskula koju su izmislili političari zato što ne znaju što bi drugo ljude spajalo, pa onda jedan drugom uvale neku knjigu: Tadić pokloni Josipoviću “Leksikon Yu mitologije”, a Josipović Tadiću nešto slično, pa onda svi kažu da kultura spaja ljude. To je manipulacija kulturom i piscima. Zašto nogomet ne spaja muškarce? To su sve floskule! U svakom slučaju, ljude bi trebalo spajati nešto drugo.
Tim Judah je nedavno lansirao pojam “Jugosfera”.
– Termin “Jugosfera” pokušava indicirati nešto što je nesumnjivo postojalo i što nitko nikad neće promijeniti jer svi živimo zajedno, vrata do vrata u istoj kući – geografski, kulturno, klimatski… E sad, da li smo na vratima napisali vlastito ime ili smo odlučili da nam se cijela kuća zove isto, to su sad političke, ekonomske, ideološke finese, ali to da se kuhamo u istom loncu pa zvao se on Jugosfera ili Balkan, to je istina. Nije to bitno. Bitno je pitanje koncepta: da li će nekadašnji bračni partneri razgovarati kako treba, da li su se samo pomirili a nisu zaboravili što su jedan drugome napravili, da li će žena zaboraviti da joj je muž poplavio oko, a muž da ga je žena udarila na bolno mjesto… Međutim, ta veza postoji po dobru ili po zlu – to je naš pejzaž, naša kuća. Naravno, ja sam za to da se razgovara koliko je tanjura polupano i tko je kome ukrao žlicu, da se sve raspravi i raščisti.
Važite za nekog tko je hrabar, tko radi onako kako misli…
– Zavisi kako gledamo na hrabrost, meni se čini da je ono što sam napravila devedesetih bilo normalno i da je u skladu s onim što ja mislim, radim, i da nisam prevarila sebe. Da li sam pri tom uvrijedila nekog drugog, o tome ne mogu pričati zato što ne znam. Ali, ako je hrabrost nekako slijediti sebe, onda je to hrabrost, ako je to ludilo, onda je ludilo. A ako je to nedostatak osjećaja za kompromis, onda zovite to tako.
(Izvor:B92)
Nekategorizirano
Je li Trump prijetnja euru?
Dok se američki predsjednički izbori približavaju, financijska tržišta diljem svijeta pozorno prate razvoj situacije. Jedna od najvažnijih tema je utjecaj mogućeg povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću na globalne ekonomije, a posebno na vrijednost eura. Prema upozorenju investicijske banke Goldman Sachs, pobjeda Donald Trumpa mogla bi uzrokovati značajan pad eura, potencijalno ga dovodeći ispod pariteta s dolarom – što znači da bi jedan euro vrijedio manje od jednog dolara, prenosi tportal.
Trumpova protekcionistička politika i prijetnja euru
Donald Trump je već tijekom svog prvog mandata u Bijeloj kući bio poznat po svojoj protekcionističkoj ekonomskoj politici. Njegovi planovi za novi mandat uključuju uvođenje globalnih carina od 10 do 20 posto na uvoz u SAD, s posebnim fokusom na kineske proizvode koji bi mogli biti oporezovani carinama do 60 posto. Cilj ove politike je poticanje proizvodnje unutar SAD-a, kako bi strani proizvođači, poput onih u automobilskoj industriji, morali proizvoditi svoje proizvode unutar američkih granica. Ova strategija mogla bi dovesti do značajnog pritiska na euro. Goldman Sachs upozorava da bi europska valuta, koja se trenutno kreće oko 1,083 dolara, mogla pasti ispod pariteta, prema razini ispod jednog dolara. Analitičar Goldman Sachsa, Michael Cahill, smatra da bi ovakav protekcionistički pristup u trgovinskoj politici mogao oslabiti euro jer bi europska gospodarstva, posebno ona s velikim trgovinskim suficitima, poput Njemačke, bila direktno pogođena višim carinama.
Njemački trgovinski suficit i Trumpova meta
Njemačka je tijekom Trumpovog prvog mandata često bila na meti njegovih kritika zbog svog golemog trgovinskog suficita s SAD-om. Od 2017. godine, Njemačka bilježi najveće izvozne viškove upravo s američkim tržištem. Samo u 2023. godini, njemački izvoz u SAD premašio je uvoz za čak 63,4 milijarde dolara, što je rekordan iznos. Takvi brojevi predstavljaju snažan argument za Trumpa da uvede nove, strože carine na njemačke proizvode, što bi dodatno oslabilo europsku valutu, piše njemački Tagesschau.
Osim Njemačke, i druge europske zemlje mogle bi se naći pod pritiskom Trumpove politike. Njegova retorika o ‘America First’ (Amerika na prvom mjestu) usmjerena je na smanjenje američkog trgovinskog deficita i oživljavanje domaće proizvodnje, a europski izvoznici vjerojatno bi pretrpjeli značajne gubitke u takvom scenariju.
Inflacija i jačanje dolara: Što predviđaju stručnjaci?
Osim carinskih planova, Donald Trump zagovara i porezne olakšice te smanjenje imigracije, što bi prema mnogim analitičarima moglo dovesti do povećanja inflacije u SAD-u. Viša inflacija obično potiče središnje banke na podizanje kamatnih stopa, što bi moglo dodatno ojačati američki dolar. Goldman Sachs nije jedina institucija koja predviđa ovaj scenarij. Slične prognoze iznijele su i druge velike banke, uključujući Morgan Stanley i Deutsche Bank. No, unatoč očekivanjima o jačanju dolara pod Trumpom, neki analitičari su skeptični. Trump je tijekom svoje prve administracije bio izrazito kritičan prema jakom dolaru, tvrdeći da on šteti američkom izvozu i potiče trgovinski deficit. Redovito je optuživao zemlje poput Kine i Japana za manipulaciju njihovim valutama kako bi smanjile vrijednost svojih valuta u odnosu na dolar.
Trumpova ambivalencija prema jakom dolaru
Zbog Trumpovih stavova o jakom dolaru, neki stručnjaci smatraju da bi se očekivanja o jačanju dolara pod njegovom administracijom mogla pokazati preuranjenima. Christian Apelt, analitičar deviza iz Helabe, ističe da Trump nije zagovornik politike jakog dolara. Čak i Trumpov zamjenik J.D. Vance otvoreno poziva na devalvaciju dolara i kritičan je prema njegovoj ulozi kao svjetske rezervne valute.
Povijesni podaci također pokazuju da američki dolar obično slabi pod republikanskim predsjednicima. U prosjeku, dolar indeks raste za tri do četiri posto pod demokratima, dok pod republikancima gubi sličan postotak vrijednosti. Tijekom Trumpovog prvog mandata, američka valuta izgubila je oko četiri posto svoje vrijednosti, dok je pod njegovim nasljednikom, Joeom Bidenom, dolar ponovno značajno ojačao.
Europska središnja banka i odgovor na Trumpovu politiku
Ako Donald Trump doista uvede carine i njegova ekonomska politika počne stvarati pritisak na europske izvoznike, Europska središnja banka (ECB) mogla bi se naći pod pritiskom da reagira. U tom slučaju, ECB bi vjerojatno posegnula za smanjenjem kamatnih stopa kako bi potaknula gospodarstvo eurozone. No, smanjenje kamatnih stopa obično dovodi do pada vrijednosti valute, pa bi investitori počeli napuštati euro u korist dolara, što bi dodatno oslabilo euro na globalnim deviznim tržištima.
S druge strane, slabljenje eura moglo bi imati pozitivan učinak na njemački izvoz, jer bi proizvodi iz Njemačke postali jeftiniji na američkom tržištu. To bi moglo umanjiti Trumpov cilj da potakne domaću proizvodnju jer bi povećana potražnja za jeftinijim njemačkim proizvodima mogla djelomično poništiti učinke njegovih carinskih politika.
Nekategorizirano
18. FESTIVAL TOLERANCIJE U ZADRU: Premijerni filmovi, edukacije za djecu i mlade, Tolerance Talk rasprave, Festival Market…
Usmjereni ka zajedničkom razvitku tolerantnijeg društva i otvorenom pogledu na različitosti, Festival tolerancije svoju punoljetnost dočekat će u Zadru.
18. Festival tolerancije održat će se od 26. do 29. rujna na čak 3 zadarske lokacije, u II PALAČE – Providurovoj i Kneževoj te u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zadru. Bogat filmski program sastavljen je od gotovo 30 dugometražnih i kratkometražnih filmova, nagrađivanih i prikazanih na prestižnim svjetskim filmskim festivalima.
“Svi izabrani filmovi svojim temama promiču uvažavanje, humanost, razumijevanje drugih i drugačijih, prihvaćanje drugih kultura i vjerskih opredjeljenja. Filmovi koje smo izabrali vrlo su dojmljivi i emotivno nas angažiraju izazivajući empatiju za svoje junake i protagoniste” – istaknula je selektorica filmskog programa Snježana Tribuson.
Uz premijerne filmove, najavljene su edukacije za djecu i mlade, kao i Tolerance Talk rasprave nakon filmova s relevantnim stručnjacima. Na 18. izdanju vraća se Festival Market, platforma koja povezuje filmsku industriju i zajednicu, a kao novitet najavljena je nagrada publike za najbolji film festivala.
Svečano otvorenje Festivala održat će se u HNK Zadar, a otvorit će ga u četvrtak 26. rujna gradonačelnik grada Zadra, dr. Branko Dukić.
“Ponosan sam što je Grad Zadar postao trajni domaćin Festivala tolerancije, a koji već 18. godinu promiče međukulturalni dijalog, kroz filmove, izložbe i različite edukativne sadržaje te potiče razvoj lokalne zajednice kroz prizmu ljudskih prava.
Upravo su pitanja koje aktualizira Festival dio naše svakodnevice, a osobito držim važnim da se ova tematika aktualizira kod zadarske djece i mladih. Efekt izvannastavne edukacije za tu dobnu skupinu je ključan te vjerujem da će ova manifestacija imati snažan doprinos za Zadar. Za održavanje ovakve manifestacije osigurali smo reprezentativnu obnovljenu infrastrukturu unutar II Palače, Kneževe i Providurove, te se veselim što ćemo svjedočiti bogatom programu. Ne mogu izostaviti velikog zadarskog prijatelja, pokojnog Branka Lustiga…Dovoljno je tek ponoviti njegovu misao kako putem ovog festivala gradimo spomenik toleranciji, educiramo o nužnosti razumijevanja različitog, govorimo o ljubavi i zalažemo se za bolje sutra!” – istaknuo je gradonačelnik Dukić.
Od filmskog programa koji će posjetitelji imati priliku besplatno pogledati u II PALAČE, u staroj jezgri Zadra, potrebno je izdvojiti dugometražni norveški film Ljubavi (Loveable), film koji će biti prikazan na otvorenju i koji je na Međunardnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma osvojio čak tri nagrade. Redateljica Lilje Ingolfsdottir ovim filmom želi ukazati koliko je teško održati ravnotežu između roditeljstva, braka i zahtjevne karijere te na strah od napuštanja uslijed razvoda. Memoari jednog puža (Memoir of a Snail), Oscarovca Adama Elliota animirani je tragikomični film premijerno prikazan u lipnju ove godine na Međunarodnom festivalu animiranog filma u Annecyju. Glasove u filmu posuđuju, među ostalim, jedinstveni Nick Cave, Eric Bana i Jackie Weaver, a radnja se vrti oko života blizanaca koji, nakon što ostanu bez roditelja, završavaju u udomiteljskim domovima stotinama milja udaljeni jedan od drugog. Djevojčica seli kod svingerskog para, dok dječaka šalju u obitelj vjerskih fundamentalista u Zapadnoj Australiji. Među preporukama izdvaja se svakako film poznatog redatelja Todda Haynesa Proljeće, jesen (May December) u kojoj briljiraju dvije oskarovke, Natalie Portman i Julianne Moore. Kao miljenika publike s brojnih festivala, prema količini nagrada koje je osvojio ističe se film Moja najdraža torta (My favorite cake), koji prikazuje 70-godišnju Iranku Mahin koja živi sama otkad joj je umro muž, a kći odselila iz Teherana u Europu. Kada je prijateljice potaknu da prekine svoju višegodišnju samačku rutinu upušta se u novu i neočekivanu romansu.
Favorit među dokumentarcima, film je Šećerna trska (Sugarcane), nominiran i za Oscara. Film govori o otpornosti starosjedilačkog indijanskog stanovništva i njihovom načinu života u trenutku međunarodnog obračuna. Film osnažuje sudionike da prekinu cikluse međugeneracijske traume putem svjedočanstva o bolnim, predugo zanemarivanim istinama.
Selektori filmskog programa i ove su godine Snježana Tribuson i Boško Picula uz umjetničku savjetnicu Dinu Pokrajac.
“Želja nam je film i umjetnost, kao i misiju Festivala tolerancije povezati sa značajnom povijesnom arhitekturom Zadra, koja je sigurna sam, jedna od najinspirativnijih podloga za rast i razvoj svih nas. Kako će Zadar i Zadrani oplemeniti Festival, tako se iskreno nadam da će i Festival tolerancije oplemeniti zajednicu i stvoriti nove zajedničke snage. Učimo jedni od drugih i koristimo umjetnost, posebno filmsku, za otvaranje dijaloga i zajedničkog puta” – istaknula je Nataša Popović, osnivačica Festivala tolerancije.
Festival tolerancije posljednjih 17 godina održava se kao angažirana kulturno-edukativna platforma, koja primarno kroz umjetnost promiče ideje tolerancije, suživota, otvorenosti i dijaloga. Festival u Zadru organiziraju udruga Festival suvremenog židovskog filma iz Zagreba i Centar nezavisne kulture (Kino Zona) iz Zadra. Andrej Fric kao predstavnik suorganizatora iz Zadra istaknuo je:
“Iznimno smo sretni i uzbuđeni što ćemo kroz četiri filmska dana Zadar pretvoriti u središte međukulturalnog, međuvjerskog i međunacionalnog dijaloga. Značajno će se tako skrenuti pozornost na, nažalost, i dalje aktualne teme izbjeglištva, međuvršnjačkog nasilja, rodne neravnopravnosti, genocida te dehumanizacije suvremenog načina života. Nadam se kako će nas druženje, razmjena iskustava i mišljenja te svjedočanstva ipak napuniti nadom i optimizmom kako je do boljeg svijeta moguće doći.”
Svi programi besplatni su za posjetitelje te pozivamo publiku da nam se pridruži od svečanog otvorenja Festivala u HNK, preko projekcija filmova pa do predstavljanja drugih festivala u sklopu programa Festival Market, u II Palače.
Sve detalje o programu možete pronaći na mrežnoj stranici Festivala tolerancije i na društvenim mrežama.
Generalni pokrovitelj festivala je Grad Zadar, a programje sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), UNHCR Hrvatska, TZ Zadar, Zadarske županije i drugih partnera.
Nekategorizirano
Novi travnjak na malonogometnom terenu
Na terenu za mali nogomet uspješno su završeni radovi na postavljanju novog travnjaka. S postavljanjem zaštitne mreže teren će u potpunosti biti spreman za korištenje. Ova obnova omogućit će bolju igru i ugodnije iskustvo za sve naše korisnike, uključujući djecu, mlade sportaše i rekreativce koji svakodnevno koriste naš centar.
Svi potrebni radovi izvedeni su u zadanom rokovima te je igralište pripremljeno za nadolazeći ljetni malonogometni spektakl, 8. Memorijalni humanitarni turnir Antonio Jurjević.
Zahvaljujemo svima na razumijevanju i strpljenju tijekom trajanja radova. Radujemo se što ćemo vas uskoro ponovno vidjeti na našem novouređenom terenu!
-
Svijet4 dana prije
Upozorenje zbog zimske oluje: Pripremite se za intenzivne vremenske uvjete!
-
Hrvatska3 dana prije
Objavljena karta: Evo kad će u Hrvatskoj početi snijeg!
-
Hrvatska4 dana prije
Stiže promjena vremena uz obilne oborine, bit će i snijega
-
Hrvatska3 dana prije
Znanstvenici upozoravaju: Ovim hrvatskim gradovima prijeti potop!