Friško jutro caklilo se na njezinim naočalima. Našli smo je, kao i uvijek, na njezinoj stalnoj štaciji, na kojoj je svaki dobronamjernik može pronaći, evo već trideset i pet dugih godina – u javnom WC-u na zadarskoj pijaci.
Baba Vuka uvijek je aktualna i zanimljiva, kao i hrvatska politika. I kada svi šute, ona ima nešto za reći. Tj. i kada svi šute, ona uvijek ima nešto za reći. Bez dlake na jeziku. Otvoreno iz srca.
– Kako ste?, upitasmo je zaklonivši tijelom ono malo jutarnjeg sunca koje je kroz vrata wc-a padao točno pred nju dok je sjedila za malim stolom i pušila tko zna koji po redu cigaret od ranog jutra.
– Ne dam se. Ne dam se, odgovorila je veselo ispuhujuću salve dima.
– Kad me netko pita koliko imam godina, ja uvijek kažem sedamdeset, a sedamdeset i četiri sam napunila. Ali, meni je duh mlad i to je ono što me drži, razumiš, otkriva nam baba Vuka kritički se osvrnuvši na nedavne političke afere u našoj zemlji.
– Kad je bila ona jedna afera, jedan čovjek govori kako su svi lopovi. Ja govorim – ne serite, da su vam novci blizu, svi biste te krali! Kalmeta naš je donio dva milijua eura čim je doša. Zadar je osvitlao, očistio, napunio svega. Samo mu spomenik dignite pet metara, ništa drugo. I ne serite. Ja odmah u glavu, što mislim to i rečem. Ajde u k…. što mi se pravite dame!? Jučer jedna prolazi ovuda u štiklama i izvrće noge, a moja ćer u štiklama ide ko da piše. Nije štikla za svakoga, komentira baba Vuka kod koje i učeni svijet dolazi po savjete. Njezino je iskustvo neprocijenjivo.
– Kad su išli raditi onaj zahod doli na obali, dolazi meni inžinjer i govori – Vuka, znaš što ćemo? Tamo gdje ima problema stavit ćemo tebe. Nemoj, molim te. Neću ja tuđa govna prati. Neka pere onaj ko je radio tamo, odriješito će Vuka bez obzira priča li s generalom ili s škovacinom. Njoj su kaže svi jednaki. Svi su oni ljudi.
– A zašto ste vi stalno u ovom wc-u na pijaci, a možete birati zahode u gradu?, znatiželjno upitasmo praveći se naivni.
– E, ja sam stalno u ovome, jer sam ovdje navikla. Ove žene mi svega donesu. I ručak i salate. Nisam željna ničega. Ako što njima treba dođu pitati kod mene. Ili čašu s cukrom ako nekoj pozli ili tabletu, što god, kroz dim će Vuka.
– Proćakulate malo, pitamo.
– A, ne, ne. Samo kad su bolesne, kad im nešto treba. Nemam ja inače ništa s njima. Mi smo ko auto od auta guzicom okrenuti, veli nam otkrivajući da je baš zato izdržala ovdje trideset i pet godina. A mirovina? Razmišlja li o umirovljenju?
– Da me zatvore dva dana u kući ne ne dođem ovdje, ja bih izdahnula, iskreno će. I mi zaključujemo da bi i duh zadarske pijace izdahnu s njom. Jer je ona jedna od posljednjih uspomena na onaj Zadar kojeg smo ostavili zaboravu. Sjeća se i Vuka tog vremena.
– Sad smo ja i foto Vjeko najstariji u gradu. Među prvima sam došla ovdje u grad, 1947. kad je sve bilo samo jedna velika ruševina. U bašti Krompir se plesalo. Ali nije bilo tuče, nije bilo droge. Samo veselje. Nikad više onoga moga Zadra. Nikad više, sjeta je prelazila preko stakala njezinih naočala kao oblaci preko sunca. S njom za stolom sjedio je njezin mlađi unuk Nino. Zlato babino. Super se slažu njih dvoje otkriva nam Vuka.
– Operen suđe, on ga počisti i spremi. Skuha mi kavu. Ja i Nino smo pravi duet, sretno će baka o svome unuku. A mali Nino nam otkriva da je polaznik borilačke vještine Aikida. Čak je naučio kako se kaže baba Vuka na japanskom:
– Vatashiba Vuka, kaže Nino hvaleći nam se kako zna i brojati na japanski do osam. Baba Vuka ponosna je na svog Nina.
– Pametno dite. Za godinu dana sve će zafrkavati. Tri puta je na vježbi bio i zapamtio je sve. To je Bog rodija mozga jakoga i drugačije ne može biti, veselo će Vuka.
– Znači, Nino je babino dite?, pitasmo Vuku vječno raspoloženu za dobru šalu i zafrkanciju.
– Isti je ka i ja. Isti. Babino dite.