Connect with us

Arijana Baraba

Sveta Tankerska i Nadbiskupija d.o.o.

Published

on

Znam masu ljudi koji i dan danas za svaki problem sa životinjama svih vrsta zovu Veterinarsku stanicu (znam zapravo i institucije koje takvo što tu i tamo (is)koriste) jer do njih još nije doputovala vijest kako je ova privatizirana, odavno, i kako je njezin status na opakom tržištu jednak statusu privatne Veterinarske ambulante izvanrednog zadarskog dr. Dolittlea, mr. sc. Nevena Žilića. Navika je vrag, dakle. Sjećam se i ljudi koji su jedan zadarski tjednik godinama nastavili kupovati petkom, premda je ovaj promijenio naviku izlaženja u – srijedu. Ili ekipa šta pretrčava fantomsku zebru deset metara od prave, pored mosta? A nije da nismo sve napravili da se to ne dogodi. Zebra je prvo izgrebana, pa preasfaltirana, pa su postavljene s jedne strane ceste i barikade… Ali džabe. I dan danas se ekipa s dobrom memorijom na mjestu nekadašnje zebre kojoj se više traga ne vidi prešetava s vrećicama ribe kao da na to ima svo pješačko pravo svijeta. To je jednostavno tako i postoji čak i medicinski izraz za takvo što – fantomsko oko. Kad vidite ono čega nema. Otprilike to.

Sve u svemu, obzirom da se pozivamo često na to kako smo proeuropski, legitimni i pravedni, pa socijalni, pa antikorupcijski, pa svašta… Ja biram provjeriti, umjesto vjerovati. Jest da to za posljedicu u pravilu ima nešto više stresa, ali u pravilu i vrijedi. A sve i da nije tako, zapravo si ne možeš pomoći. Znatiželja je ubila mačku, ali odabirem vjerovati da je to bilo tek u devetom životu. Pa recimo da imamo nešto vremena…

Pričamo, dakle, o predmetu Tankerske plovidbe koja je pustila pipke i u neke zgrade susjedne njezinoj. Jedna od takvih je, sutra o tome donosimo više, čak i bivši samostan, odnosno crkva!? Ona Sv. Nikole. Na prvo slušanje o tome, pomislila sam da je to zbog toga što je ovaj tobože zaštitnik pomoraca, pa su tu našli neku logiku, ali generalni vikar… pardon, direktor Tankerske, Ive blaženi Mustać, na takvo što se nije pozvao. On, zapravo, ne sekirajući se puno i ne crveneći bespotrebno, novinarki kaže kako su svoje podstanarstvo pošteno platili i to tako što su pomogli preurediti svog najmodavca.

Kvaka je u tome… Ima više kvaka, zapravo. Prva koja mi pada na pamet, jest – ima li naša poštena i čista Tankerska čiste papire o najmu? No, tu dolazimo do kvake druge. Crkvi u Hrvata neki je pametan Hrvat dopustio da radi što hoće, pa su dvije opcije – papire o najmu ne mora imati, a sve da ih i ima – ne mora ih nikome pokazati, osim Papi, a najvjerojatnije niti nema namjeru, kako to transparentno kaže ovih dana zadarski nadbiskup. On nema namjeru ni o čemu izvještavati javnost. Osim o tome da je Isus uskrsnuo. Ili se rodio. No, to znamo i bez njega, pa idemo dalje.

Kako je Tankerska dospjela u crkvu? To mi je baš zanimljivo. Bez ugovora, papira, cijene najma, pa PDV-a na cijenu najma, pa spora s najmodavcem o tome hoće li se kupljene grijalice i bojler odbiti od najamnine ili će ih podstanar ponijeti sa sobom, na odlasku… Ništa se ne zna. Kako se čini, a slutimo da je točno tako i bilo, Tankerska je u neko doba pokucala na vrata Nadbiskupije i dogovorila useljavanje. Zauzvrat je, dakako, obnovila crkvicu. Što je lijepa gesta. Ljepše bi bilo, i njima jednako isplativo, da su uredili nešto drugo i pomogli tako nekome trećemu, zajedno s Nadbiskupijom, ali to bi nas samo dodatno šokiralo i nepotrebno nam poremetilo čvrste dojmove o oboma, pa je možda i bolje ovako? Nego, da se vratim… Dakle, lijepo bi bilo čuti detalje ovog neobičnog saveza koji čini se da upravo dolazi svome kraju.

Tko je to u ime Tankerske, sa kime – to znamo, dogovarao useljenje u crkvu i kojem je to katoliku iz ove uspješne i ugledne zadarske tvrtke uopće palo na pamet? Bivšem direktoru Baniću i njegovoj sjeni Mokoviću znam koje je mjesto u mislima zauzimala crkva, a Mustaću… Ne, prije će biti da je to Banić dogovarao s pok. Prenđom? Kao pravi komunista s pravim katolikom. “Stari, daj da tamo uvalimo neke papire. Koliko ćemo dati? Pa, dat ćemo…”  – kao da čujem razgovor i konačan rezultat pregovora, u rečenici: “Pa, preuredit ćemo crkvicu!”

Crkva u Hrvata inače nema za preuređivanje, pa je milodar Tankerske baš bio neophodan? Obzirom na mogućnosti provjere, ovdje smo lako moguće imali i više knjiženja troškova zbog preuređivanja no što mislimo? Ali neprovjerivo je, pa… Tako smo dopustili.

Uglavnom dok Mustaću nije palo na pamet svoj ured preseliti u katedralu, a ako arhiv može u Sv. Nikolu onda ne vidim zašto on ne bi mogao i u Donat, zbilja bi valjalo raščistiti ponešto. Da ne bi opet ispalo da nešto subjektiviziram ili zloupotrebljavam portal za svoje neke opservacije, poslužit ćemo se službenim hrvatskim rječnikom, koji lijepo kaže:

  • uzurpator je “osoba koja nezakonito prigrabi vlast u svoje ruke ili koja prisvoji tuđa prava; nametnik, otimač, nasilni prisvajač”;
  • farizej je “čovjek koji samo izvana pokazuje krepost ili privrženost nekoj ideji; čovjek koji se pretvara”;
  • sakralan – “koji se odnosi na svete radnje, na crkvene objekte”.

Cijela ova čudnovata poslovna situacija, dakle, ima samo dva moguća objašnjenja – ili su u predmetnom sakralnom objektu Banić, Moković i Mustać obavljali svete radnje, bez ironije, molim; ili je netko u ovoj priči farizej, a netko uzurpator… U što ne vjerujemo. Meni prvoj Mustać izgleda toliko… dobar i skroman da čisto sumnjam da se nije molio. I da nema zašto. A ova druga dvojica… Njima ni molitva nije mogla pomoći, pa je svejedno.

Na kraju, vraćamo se na početak. Je li ova deložacija Tankerske iz crkve Sv. Nikole neka naznaka raskida svetog saveza Crkve i (pre)bogatih? Tko je od koga digao ruke? Mustać od Crkve, Crkva od Mustaća, Bog od…? Eto zašto (ne) valja postavljati pitanja. Nikad ne znaš dokle će te to odvesti. No, da smo se i ranije pitali, tko zna, možda bi se u crkvi – molilo, a u Tankerskoj – arhiviralo? A ne da smo na korak od toga da na svetu misu idemo – Mustaću? Služim se njegovom logikom. Ako on može u crkvu, možemo i mi katolici u njegov ured? Kupit ćemo mu stolnu lampu, što? U Baumaxu ima lijepih, na poniženju – rekla bi prijateljica. A Mustać je, čujem, skroman čovjek… Vidimo i koliko.

 
Continue Reading
2 komentara

2 Comments

  1. Ivan

    9. rujna 2011. at 8:58

    Ajme kako smo mi žalostan narod? Tražimo tako banalne, jadne i žalosne razloge samo da utopimo i zaseremo onoga ko je uspješan, dobar… ustvari bolji od nas. Isto kao i naša Baraba…Isto kao i naš Znet portal. Tankerska je odlična i relativno korektna kompanije (nije savršena kao i niti jedna druga ali ko je bez grijeha neka baci kamen prvi), ali nema veze, Baraba će seruckati po njoj. To što su držali arhiv u crkvi, time nisu oštetili baš nikoga niti su napravili ikakvo kazneno djelo. Ali nema veze, seri po njima. Tipični seljaci, zatucani, ljubomorni i zavisni na druge, uspješne ljude i kompanije. I to još na one kompanije (rijetke u hrvatskoj) koje novac u hrvartsku dovlače od stranaca. I kako da hrvatska sada ima uspješne kompanije, poštene ljude kada će ih očekivano, uništiti i osramotiti…vidi vraga, naši ljudi, naši novinari! Ali ko će kome, nego svoj svome. A dobro, što očkivati od Hrvata? sve smo svoje vrline pokazali kroz povijest.

     
  2. sime

    9. rujna 2011. at 9:54

    to,to. gazi one lopovcine u tankerskoj.
    niti su uspjesni (mozda za hr razinu, za svjetsku sigurno nisu) niti
    su posteni. pogledaj samo kako se zaposljava tamo. otac-sin-brat-rodjak….
    bez natjecaja itd…..

     

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Arijana Baraba

ONLINE (Na)opaki svijet Antuna Novoselovića Baje

Published

on

Životni put našeg prijatelja Antuna Novoselovića Baje, privremenog podstanara u Zrinsko frankopanskoj 20, nadnaravna je priča s elementima misterije i znanstvene fantastike koja će gledatelja u neizvjesnosti držati prikovana za stolac sve do samoga kraja.

Kod njega ništa nije onako kako se čini, sve je drukčije od onoga u što bi se čovjek zakleo, ono što jest, ustvari nije, i na kraju je sve isto, osim stalnih obrata u svemu i ničemu.

Mnoge smo situacije i ljude do sada uspoređivali sa kultnim američkim serijalom „Zona sumraka“, ali nikad ovoliko osnovano.

Redom…

Koliko god se to danas činilo nevjerojatnim, Baja je nekad bio šef zadarske Krim policije.

Kao i sada, u medije je češće dospijevao zbog skandala, no zbog rezultata posla.

Slučajno ili ne, usred mnogih skandala o kojima se iscrpno pisalo, Baja je…

Dobio otkaz?

Nečastan otpust iz Policije?

Ne.

Orden, pa umirovljenje.

U naponu snage, u ranim četrdesetima, tek što je u rujnu 2009. dobio nagradu MUP-a zbog “iznimno visoke profesionalnosti i predanosti poslu”, u ljeto 2010. naš je Baja – prijevremeno umirovljen.

Tako “predan” policajac, netko bi pomislio, iscrpljen je od “posvećenosti” poslu pa će ostatak će života uživati u miru i tenisu, recimo?

Ne. Ovaj “profesionalni” policajac odlazi istog časa u – SDP.

Otamo grmi protiv nepotizma i raznoraznih društvenih nepravdi, tvrdi da se bez stranačke iskaznice HDZ-a ne može ništa…

Ali samo dotle dok u javnost nije procurila informacija da upravo on, točnije njegova obiteljska tvrtka, bogato posluje s državnim – HEP-om!?

Novoselović se povlači sa javne scene, nema više ništa reći ni o nepotizmu, ni o pogodovanju, još manje o javnim tvrtkama, zapošljavanju i natječajima. Nestaje sa lokalne i nacionalne političke scene i iz Gradskog vijeća, s Trga 5 bunara… Nema ga nigdje.

Ako ga tko traži, sad je u Zrinsko frankopanskoj 20. Izbacio je kamere pred ured obiteljske “Lav zaštite” i, piše na stranicama iste, bavi se zaštitom ljudi i imovine, odnosno detektivskim poslovima.

Točno kako i priliči nagrađenom, pa prijevremeno umirovljenom policajcu.

Opet – ne.

Policajac Baja niti koga štiti niti osigurava, koliko je poznato niti ne uhodi i ne provjerava.

On – čisti!?

Sa pola gradskog SDP-a, da ne zaboravimo, i očitava brojila potrošnje električne energije stanovnicima Zadra, a s metlom je došao i do Ploča, Bjelovara, Koprivnice… Do danas moguće da je pokrio i Sloveniju, nismo provjeravali neko vrijeme.

Ured od cca 20 kvadrata, zaposlenih malo i ništa, poslovno iskustvo nula, klijentela uglavnom policija i DORH… Kao da ništa nije.

Policajac Baja se reklamira kao detektiv, a u praksi čisti, na natječaje izlazi sa jednom, pobjeđuje sa desetom brojkom, direktor firme mu je sin, ali za sve se zove tatu…

Ništa ne smeta.

Inspektor prerušen u spremačicu, službeno je, ne zna proste radnje dijeljenja i množenja, ali sasvim dobro uspijeva.

Dapače. Dok se domaće gospodarstvo uslijed pandemije strmoglavo srozava, Bajina Lav zaštita doživljava poslovno proljeće.

Kako smo uvodno rekli, Baja je oživotvorena Zona sumraka.

Jedva čekamo novu epizodu.

 

 
Continue Reading

Arijana Baraba

Župan nije jedini. Svi se trebaju bojati Marka Pupića Bakrača, odavno!

Published

on

Najveća laž koju je Sotona prosuo jest ta da – ne postoji. Baš kao što je najveća laž koju je izrekao Marko Pupić Bakrač ona da se “njega nitko ne treba bojati”.

Kako pogrešno. Markom Pupićem Bakračem trebali smo biti užasnuti svi, odavna.

Tu je, međutim, jedna moguće još i gora njegova izjava:

“Shvaćaš li da mi je zbog tvog idiotizma izmaltretirana cijela obitelj?” – kazao je obraćajući se putem medija županu Longinu, istom onomu kojemu je par dana prije i ozbiljno zaprijetio.

Njemu je izmaltretirana cijela obitelj!?

Istom onome koji od ženinog otkaza naovamo ništa drugo ne radi ni na radnom mjestu ni kod kuće ni u krevetu, osim što maltretira i smišlja kako izmaltretirati svakog za koga mu se pričini da je korisno.

Njegova je obitelj izmaltretirana!?

Tko točno? Punica, radnica iz Maraske koja je nakon umirovljenja (prema njegovom iskazu) “u dva dana” digla zgradu sa osam apartmana na Pagu? Ili žena? Smijenjena direktorica javne tvrtke sa milijunima eura vrijednim nekretninama? Sin i nevjesta zaposleni u Bolnici dan nakon što su izašli s fakulteta? Svaki u svojoj vili s bazenom ispred, iznad i oko svakog apartmana… Sve ih vidimo kako shrvani i izmaltretirani plaču nad svojom sudbinom uz tropske koktele i roštilj okupljeni na krovnom bazenu najnovije, treće obiteljske vile u Josipa Kosora.

Kakve li nesretne sudbine. Da namakneš milijune eura, nabiješ ih svima na nos, ponosno, kao da si ih nakon 45 godina muke i znoja donio iz Njemačke, pa u istoj ulici nanižeš čak tri vile jer tebi nitko ništa ne može. Zar to nije svima jasno?

I, taman kad si mislio da je gotovo, da si prošao “lišo”, da te nitko ništa neće pitati – ni kako ni odakle, ono puna kuća policije. Ispada da ne smiješ ni prijetiti!? Kakve li nesreće.

Marko Pupić Bakrač već osam godina ne radi ništa drugo osim što maltretira, zlostavlja i nasrće na sve moguće načine na random odabrane adrese, sve sa samo jednom premisom, prvom i zadnjom koju je zapamtio iz djetinjstva – “reci joj dok ti ne kaže”.

Galami, provocira nerede i sukobe, vrijeđa, kleveće, podmeće i rovari sa sve redom sličnima sebi kao neka neuka i podla baba kakvu svijet nije vidio. Pod platformom, dakako, “drž’te lopova”.

Hoće li ga netko pitati konačno – gdje su lopovi bili prije 2013., kad je “izmaltretirana obitelj Pupić Bakrač” nogom u dupe izbačena sa Zračne luke Zadar?

Do tada je sve bilo ok?

Kakva glupost.

Jednaka onoj da je “kineski ražanj” nakon policijske posjete sve sem ražnja na kojem Kinezi okreću pse (a pas sa slike je zadarski župan).

Sad je “kineski ražanj” – “sintagma“, “vic”, “stari narodni izraz”… Ni prijetiti ne zna kako treba. Što je donekle i u skladu sa svim ostalim aspektima njegova života. Na terorističkim (nikako ne političkim!) tiskovnima se predstavlja kao inspektor RH, na radnom mjestu ga nema, kod kuće je rogonja… Pa jasno da na kraju nije niti onaj tko bi prijetio?

Istovremeno, MPB je jedini sudionik političkog života u Zadru otkad pamtim, a koji je u kratkom periodu više puta “imao posla” s oružjem. Te mu je bačena bomba, te prodaje oružje, te mu je u kući pronađen cijeli arsenal…

Učinak sudjelovanja MPB u društvenopolitičkom životu Zadra ravan je savezničkom bombardiranju grada. Trebat će desetljeća da nakon ove predstave ovdje izraste opozicija vrijedna slušanja, rasprave i komentiranja.

U pravu je Longin kada kaže da čak niti nije pitanje vlastitog straha kad prijavljuje prijetnju Marka Pupića Bakrača na čijem je Facebooku i dan danas “obećanje” da će biti nabijen na kolac.

Marko Pupić Bakrač je možda bio nebitan, pa je možda poželio postati bitan, možda je u nekim trenucima to i mogao biti, ali danas je krajnje opasan, suočen sa drugom starom narodnom – “dabogda imao, pa nemao”.

U jednom je trenutku imao sve – gradilišta, stanove, punu kesu i medijski mir.

Danas je obrnuto. Žena je bez posla, njemu se ozbiljno trese stolica u Ministarstvu poljoprivrede, pod povećalom je čak i opravdanost bolovanja na kojemu je skoro tri mjeseca, na zadnjim je izborima potvrdio biračko tijelo u težini 128 glasova. Umjesto pilota s aerodroma, horde turista i građevinskih radnika, kućama mu sad šetaju DORH, porezni inspektori i policija.

Sad je pravi trenutak za ispeći kokice, zavaliti se i gledati. Tko mu je sljedeći kriv i tko će platiti?

Jedini je problem što se komedija s elementima krimića naglo pretvara u ratni film.

Neugodna poruka svih predstava u režiji Marka Pupića Bakrača jest – “mene ne dirajte jer ćete požaliti” i vrlo brzo će to biti jasno svima.

On stoji na prvoj crti obrane krajnje sumnjivo stečenog obiteljskog bogatstva i ni metar dalje. Do sada mu je sve pošlo za rukom, pa misli da će i prijetnje.

Na potezu je Ivica Škara i ODO Zadar.

Može li Marko Pupić Bakrač što nitko ne može?

 

 
Continue Reading

Arijana Baraba

MADE IN KLOKOČEVCI Je li Glasovac zadarska Slavonka, slavonska Zadranka ili – zagrebačka karijeristica?

Published

on

Netko je strašno zamjerio jer je u zadnjoj kolumni o rasulu u SDP-u Zadar kao krivo napisano da je Sabina Glasovac “sa sjevera Hrvatske”.

Jer da Slavonija nije na sjeveru nego na istoku. Toliko smo veliki. Da nam je malo i četiri strane svijeta.

Uz duboke isprike, dopuštamo da je Glasovac i sa samog zenita iznad Slavonije, Dalmacije i Zagreba, pa da je to predisponira za političko čudo koje je danas kandidat za gradonačelnicu Zadra, sutra za saborskog zastupnika iz Slavonije, dogodine za međimursku županicu (?)…

Najpreciznije moguće, aktualni glas Slavonaca u Saboru i članica Predsjedništva socijaldemokrata u Zadru nije ni sa sjevera ni sa juga nego – iz Klokočevca.

Selo je to površine 33,58 km², sa oko 160 kuća. Je li presudno jesu li Klokočevci na jugozapadu, sjeveroistoku, sjeveru ili nadiru Republike Hrvatske… čini se da i nije.

Bitnije pitanje jest kako je žena iz Klokočevca uspjela postati članicom Predsjeništva SDP-a Zadar 2020. godine?

Tri dana nakon što je dospjela u Sabor zahvaljujući glasovima “rodne” Slavonije.

I kako je došla u poziciju da žica glasove “svojih” Slavonaca tri godine nakon što se nudila za gradonačelnicu – Zadranima?

Istina, nije da ne odgovara smjeru kojim zadarski SDP tone već godinama.

Članica Predsjedništva iz Slavonije ustvari se sjajno uklapa u vodstvo koje čine fetivi Zadrani Radeta, Mrčela i Gaši.

Radi se o tome da se još od mandata Antuna Novoselovića Baje Slavonci dobro zabavljaju sa zadarskom političkom scenom, sa SDP-om Zadar i sa samim biračima.

Baja je izgradio milijunski biznis na plećima poreznih obveznika, a Glasovac saborsku plaću i mirovinu.

Krajnje je pogrešno nazivati je i zadarskom Slavonkom i slavonskom Zadrankom. Nakon svega viđenog, sa sigurnošću se može reći tek to da je njena prava adresa – Zagreb, a jedina domovina – matična banka.

Zadar se i bez navedenih od neovisnosti zaista nagledao kojekakvih igrokaza na sceni koju zovemo političkom, ali ova se čini posebno iskarikirana.

Ovo nisu političke igre u SDP-u. Prije igre gladi.

 

 
Continue Reading
Advertisement
Advertisement
Advertisement

U trendu