Ova vojska, odjevena u narodnu nošnju, bila je Mlečanima od iznimne koristi, no oni je nisu plaćali. Tijekom borbenih djelatnosti, dobivali su dvopek za ishranu i pravo na dio ratnoga plijena koji je bio velik, budući je samo desetina išla državi, a ostalo se prema običajnom pravu djelilo među uskoke. Plijen se sastojao od hrane, odjeće, oružja, nakita, stoke i zarobljenika koje bi njihova rodbina morala otkupiti

Sedamnaesto stoljeće u Dalmaciji, obilježeno je, kao i oba koja su mu predhodila, nizom ratnih događanja, piše Ivan Stagličić u Zadarskom listu. Samo što se crta bojišnice počela pomicati prema istoku. Turska osvajanja koja su započela u petnaestom stoljeću, zatekla su većinu ovdašnjeg teritorija još u vlasti hrvatsko-ugarskog kralja, pod upravom banova i hrvatskih velikaša. Premda su Mlečani 1409. od Ladislava kupili kraljevska prava na Dalmaciju, pod tim su pojmom oni uživali isključivo uzak priobalni pojas i otoke. Svo zaleđe, Ravni Kotari, Bukovica, Dalmatinska Zagora, nisu se ni u kojem smislu nalazili pod mletačkom vlašću. Primjerice, većina posjeda između Cetine i Zrmanje nalazila se u vlasti cetinskog kneza Ivaniša Nelipića, a od njega su ih 1434. naslijedili Frankopani, koji su zbog toga došli u sukob s braćom Talovac, Korčulanima ili Dubrovčanima koje je posebno cijenio kralj Žigmund i imenovao ih banovima, vranskim priorima i beogradskim kapetanima. Makarsko primorje su Mlečani zauzeli tek 1452. Ban Ivan Tuz 1466. učvršćuje kraljevsku vlast u Dalmaciji, od Zrmanje sve do Neretve i u tvrđave postavlja posade hrvatske vojske. Takvo je stanje potrajalo sve do kraja tridesetih godina šesnaestog stoljeća kad su Turci zauzeli sve banske utvrde u dalmatinskom zaleđu i izbili na neposrednu blizinu mora i počeli graničiti s mletačkim posjedima. Posljednji su zauzeti Poličnik i Učitelja Vas koju su Turci preimenovali u Dar ul Islam, današnji Islam.

Napad Jusufa Maškovića

Novas neprijateljstva su započela u istočnom Sredozemlju kad je 30. travnja 1645. velika otomanska flota pod zapovjedništvom novog kapudan paše Jusufa Maškovića zaplovila prema Kreti, zvanoj i Kandija. Sam povod sukobu bili su prepadi nekih kršćanskih gusara koji su ubili i opljačkali putnike koji su išli na Hadžiluk, iako su ti gusari svoje pribježište zapravo imali na Malti. Mašković je bio rodom iz Pakoštana ili Vrane, gdje je već bila započela izgradnja njegovog veličanstvenog hana i vjeruje se da je i osobno utjecao kod svog ćudljivog zaštitnika, sultana Ibrahima, da se povede ovaj rat, nadajući se i teritorijalnim stečevinama u Dalmaciji, kamo se namjeravao povući u starosti. No iz nikad razjašnjenih razloga, sultan je u nastupu bijesa dao zadaviti Maškovića i to nakon njegove sjajne pobjede u bitki za Caneu. Kasnije je tijekom dvadeset i petogodišnjeg rata i sam Ibrahim doživio istu sudbinu.

Premda se Dalmacija u ovom ratu držala za manje važno bojište, jer su se glavne operacije vodile na Kandiji i uzduž Egejskog mora, odigrali su se na prostoru od južne Like do Boke Kotorske, nebrojene ratne operacije, osvajali gradovi i sela, a počinjena su i mnoga divljaštva, zvjerstva i zločini, na objema stranama podjednako. Najogorčenije su se borbe vodile upravo na području Ravnih Kotara te šibenske i splitske Zagore, sve do samih šibenskih gradskih zidina. Prva veća bitka počela je 1646. borbom za Novigrad. Izvanredni providur, Bernardo Tagliapietra upozoravao je zajedno s drugim zapovjednicima, mletačke vlasti da se Novigrad ne može braniti, da su mu utvrde preslabe i vojnika premalo te da su rupe i nedostatci u zidinama zakrpani daskama da barem neprijatelj ne vidi stvarno stanje pa da ta tvrđava »više liči na smiješni teatar ali s tragičnim završetkom«. No Mlečani nisu nipošto htjeli predati Novigrad bez borbe, a kako je ona izgledala opisuje Franjo Difnik u svojoj »Povijesti Kandijskog rata u Dalmaciji«:

Paša kreće iz Nadina

-Paša se uputio s vojskom iz Nadina…i približivši se Novigradu postavio je 1. srpnja s druge strane vode, s južne stane bateriju s dva topa i primjetivši da zbog udaljenosti nema uspjeha, dodao je više baruta, što je uzrokovalo da jedan top napukne i postane neupotrebljiv pa je na njegovo mjesto postavljen onaj što ga je uzeo u Kninu, a bio je to top kalibra 50 i nastavio tući mjesto idućeg dana…Neprijateljska baterija napravila je brešu na barbakanu i iznad vrata kaštela, s pogibljom samo šest vojnika. Izazvala je veliku jezu među opkoljenima tako da je 3. srpnja poslan paši kapetan Martin Ostojić da pregovara predaju mjesta. Donio je natrag pašin prsten kao jamstvo da će ih pustiti da slobodno iziđu s oružjem i prtljagom. Zato dadoše Turcima kao taoce kapetana Luku Halaburića i Jurja Bradića. A kad se kapetan Martin ponovno vratio u mjesto, doveo je u pašino ime četiri Turčina, ne toliko kao taoce, koliko da se ne bi prokrijumčarilo streljivo i topništvo koji su tu morali ostati. Ne znajući mještani ništa o ovim pregovorima, na pojavu turskih talaca u kaštelu, pomislivši da su prevareni, pokušali su se u neredu spasiti lađicama. Ostali, ne mogavši se svi ukrcati, nastojali su se spasiti plivanjem. Kad su Turci primijetili taj nered, ne obazirući se na pašine zabrane i naređenja, ni na poštivanje datog obećanja, ušli su u naletu preko zidina barbakana u selo i u kaštel, okrutno sasjekli na komade većinu garnizona i nekoliko mještana, zarobivši Loredana, nekoliko kapetana, časnika i vojnika. Grof Suardo se odupro na vratima kaštela s mačem u ruci žestini tih barbara i junački se boreći izgubio je život.«

Gubitak Novigrada doveo je u mletačkoj Dalmaciji do straha i panike: galije su upućene u Podvelebitski kanal da sprječe očekivani napad na Pag, a gradovi na obali i otocima sve do Kvarnera su se počeli dodatno utvrđivati. U turskoj Dalmaciji je vladalo zadovoljstvo i Ibrahim paša je žurno tražio od Porte nove naredbe koje, međutim, nisu stizale pa se dobar dio vojnika povukao zbog kako piše Difnik »pasje vrućine onih dana«.

Napuštanje Biograda

Kad su zapovjedi konačno stigle vojska Ibrahim paše se uputila preko Nadina u Kakmu, odakle je trebala krenuti na glavni cilj – osvajanje Šibenika. No beg Halil iz Vrane nagovorio je pašu da prije toga zauzme Turanj i Biograd, računajući da će rat biti kratak i pobjedonosan te da će mu ta mjesta pripasti nakon njega. Otomanska vojska izvela je nekoliko juriša na Turanj ali je bila odbijena, a mletački general Foscolo je to iskoristio da pašine snage što dulje zadrži i dobije na vremenu jer utvrđivanje Šibenika još nije bilo gotovo. Turanj je branilo hrvatsko i albansko pješaštvo koje se na kraju povuklo morskim putom. Paša je potom nastavio prema Biogradu gdje se odigravao sličan scenarij s time da je jugo koje je ojačalo na olujno potpuno onemogućilo uporabu mornarice. Mletačke snage su stoga zapalile grad i pobjegle na Pašman.

Borbe za Šibenik otpočele su u listopadu kad je po tadašnjim običajima sezona ratovanja već bila na izmaku no zato nisu bile ništa manje silovite jer su se vodile doslovce za svako brdo. Branitelji su bili uspješniji i turska vojska se na kraju povukla pred nadolazećom zimom.

U ovom ratu su uz plaćeničku mletačku vojsku sastavljenu od najrazličitijih naroda, sudjelovale i domaće postrojbe sastavljene ponajviše od prebjega s turskog područja. Njima su zapovijedali serdari i harambaše, a naseljavali su se najviše na terenima oko Zadra.

Mijenjanje prezimena

Ova vojska, odjevena u narodnu nošnju, bila je Mlečanima od iznimne koristi, no oni je nisu plaćali. Tijekom borbenih djelatnosti, dobivali su dvopek za ishranu i pravo na dio ratnoga plijena koji je bio velik, budući je samo desetina išla državi, a ostalo se prema običajnom pravu djelilo među uskoke. Plijen se sastojao od hrane, odjeće, oružja, nakita, stoke i zarobljenika koje bi njihova rodbina morala odkupiti. Mlečani su od svog dijela zarobljenika uzimali muškarce za galiote. Oni koje nitko nije odkupio služili su kao sluge i posluga po kućama i imanjima. Zarobljenici su bili muslimanske vjere i uglavnom bi ih se pokrštavalo, a kumovi bi im bili mletački časnici i upravitelji. Tako su mnogi dalmatinski i lički muslimani dobili prezimena kao Delfin, Kornereto, Morožin, Grimani i Benzon iako nemaju rodbinsku vezu s tim vladajućim mletačkim obiteljima.

U Kandijskom ratu su se posebno istakli serdari Stojan Janković i Petar Smiljanić. Smiljanić je prebjegao iz Udbine s čitavom obitelji koja je postala jedna od najvažnijih serdarskih loza u Zadru i okolici. Uspjesi njegovih postrojbi bili su opjevani u pjesmama i bili su znatni. 1647. predvodio je spektakularni napad koji su izveli mještani LJubča, Ražanca i Posedarja na Gračac. Brodovima su se prebacili do Modriča i odatle nastavili preko Velebita. Gračac je zapaljen, a dovedeno je 78 zarobljenika, 90 konja, 2.600 goveda i tri tisuće ovaca i koza. Kod Šuplje Crkve u Bukovici Smiljanić je sa svojim ljudima porazio pet tisuća ličkih Turaka, od kojih je 57 poginulo, manji dio zarobljen, a prikupljen je i plijen od dvije stotine konja, tisuću volova i dvadeset tisuća ovaca. U Kandijskome ratu se Smiljanić sa svojim ljudima borio i kod Bribira, Ostrovice i Piramatovaca te razorio most Nezven na Krki.

Turci nisu bili Turci

Bez obzira na bezbrojna nasilja o kojima je posebno živo pisao šibenski patricij Franjo Divinić, tadašnji događaji imaju i jednu vitešku dimenziju koja je današnjem ratovanju nepoznata. Tako je udbinski kapetan Mustafa-aga, u jeku rata poslao pismo Petru Smiljaniću i u njemu pero sokolovo za sina mu Iliju u kojem navodi:«Pozdravite nam od naše strane sina vašega, harambašu Iliju. Čuli smo da je junak na toj krajini. Bog znade da nam je drago jer je naš. I oto mu uslasmo jedno pero sokolovo zač je zanj. Hoće ga nositi prid junaci.«

Iz pisma age Mustafe rrazabire se i još nešto; kolikogod se u povijesti govorilo o »Turcima«, u Liki, Dalmaciji pa i Bosni, uglavnom su to bili Hrvati koji su prihvatili Islam i Tursku kao državu.Turaka kao vojnika nije ni na koji način moglo dostajati za ogromnu državu koja se u to doba prostirala na tri kontinenta, od Tunisa preko Arabije do perzijske granice, sjeverno na Kavkaz, a u Europi do Besarabije i zapadno do ovih prostora. Kad je, primjerice, Jusuf Mašković postigao velike časti u Carigradu, zabilježeno je da je na sultanovom dvoru porastao utjecaj »dalmatinskih Turaka«, no svi su oni rodom bili iz ovdašnjih sela, gradova i obitelji, poput Husref bega Tardića, rođenog Šibenčanina.

Ilija Smiljanić nastavio je nizati vojne podvige, a Mlečani su ga obdarili i kućom čiji se slikoviti ostatci i danas vide na zadarskoj tržnici, pokraj novog tradicijskog dijela. Prigodom povratka iz napada na Gračac, na putu prema Krupi odakle se vraćao zajedno s isto poznatim Jankom Mitrovićem, upao je u zasjedu u kojoj ga je navodno ubio Radojica Mrkić, Vlah u turskoj službi, kojeg je Ilija oslobodio od galiotanja, na koje su ga Mlečani osudili zbog ubojstva. Mjesto pogiblje čuvenog serdara obilježeno je bilo još na austrijskoj vojnoj karti iz 1766.

Fata postaje Kata

Žena Ilije Smiljanića izvorno se zvala Fata iz bogate muslimanske obitelji iz koje ju je zarobio, no prezime se nije sačuvalo. Prekrštena je na rimsku vjeru kao Kata po čemu se, kao i još mnogim drugim pokazateljima vidi da su Smiljanići bili rimokatolici, što neki srpski autori uporno osporavaju ali bez argumenata. Kata je od Mlečana nakon muževe pogiblje dobila mirovinu od 12 dukata i dvije mjerice dvopeka mjesečno. Poslije se preudala za šibenskog harambašu Milivoja Zubičevića, a djever Filip, najmlađi od braće Smiljanića, dao joj je miraz od zlata, srebra, haljina i dragocjenosti u vrijednosti 432 dukata.