Ibuprofen je mnogima poznat kao učinkovit lijek protiv boli i upala. No, ovaj lijek mogao bi pomoći i u sprječavanju određenih bolesti.

Čini se da ibuprofen utječe ne samo na procese boli i upale u tijelu. Nedavno istraživanje pokazuje da ovaj lijek djeluje na metabolizam šećera – i to na iznenađujući način.

Ibuprofen blokira receptore za slatki okus

Otkrili su to znanstvenici s Rutgers Universitya, predvođeni prof. Paulom Breslinom. Istraživači su otkrili da lijekovi poput ibuprofena i naproksena inhibiraju određene receptore za slatki okus – kako u ustima, tako i u drugim stanicama tijela.

Ti receptori inače prepoznaju šećer i igraju ključnu ulogu u preradi glukoze. Ako lijekovi blokiraju te receptore, prema studiji, to mijenja percepciju i metabolizam šećera u tijelu, prenosi Fenix Magazin.

“Otkrili smo da ibuprofen i naproksen smanjuju aktivaciju receptora za slatki okus i kod ljudi i u humanim stanicama,” objasnio je Breslin. Za taj učinak dovoljne su količine koje se u krvi pojavljuju nakon uobičajene terapijske doze.

Ispitanici su osjećali manji intenzitet slatkog okusa

Učinak je potvrđen i na ispitanicima: nakon što su isprali usta ibuprofenom, slatki okusi bili su im znatno manje izraženi. To upućuje na to da lijek ne djeluje samo lokalno u ustima, već i sustavno – odnosno da može utjecati na cijeli metabolizam šećera.

Ranije studije već su upućivale na to da dugotrajna uporaba ibuprofena može biti povezana s nižim rizikom od bolesti poput dijabetesa, Alzheimerove bolesti ili raka crijeva. Ovo novo istraživanje sada nudi mogući mehanizam: blokiranje receptora za slatki okus.

Važna napomena!

Ova otkrića ne znače da trebate uzimati ibuprofen preventivno. Za savjete o lijeku obratite se liječniku ili ljekarni.

Ako se ovaj mehanizam potvrdi u daljnjim istraživanjima, ibuprofen bi mogao dobiti ulogu u prevenciji metaboličkih bolesti – posebno šećerne bolesti, zaključuju znanstvenici.

No, još uvijek se radi o temeljnom istraživanju. Hoće li se ibuprofen doista moći koristiti za prevenciju dijabetesa, pokazat će tek daljnje kliničke studije.

“Ponekad riječi ne mogu opisati ono što srce osjeća dok šuti. Ponekad pjesma učini upravo to – progovori umjesto nas. Pjesma ‘Rijeke’ je moja istina, moja tišina i moj glas u jednom dahu”, otkrila je zadarska pjevačica Sanella o svojoj novoj pjesmi. Iza nje stoji prokušan tim – napisao ju je i skladao Rudolf Dvorski, dok su aranžman zajednički osmislili Dvorski i Ivan Popeskić, koji je ujedno i producent.

Pjesma koja daje utjehu i snagu
Sanella je započela novo poglavlje u svojoj glazbenoj karijeri prepoznatljivim talentom i novom energijom, osvajajući srca publike najnovijim projektima. Poznata po svojoj svestranosti u različitim glazbenim žanrovima, nakon pjesme “Srića” donosi novo glazbeno iskustvo – mračnije, snažnije, ali istovremeno vrlo intimno.

“Rijeke” govore o ljubavima koje su nas oblikovale, snovima koji su nas vodili te padovima nakon kojih smo ponovno voljeli, kako Sanella pojašnjava: “Jer i kad pokleknemo – nađemo se. I kad se izgubimo – rijeke nas vrate.” Vjeruje da će slušatelji u novoj pjesmi pronaći utjehu i snagu.

Iskrena interpretacija oduševila autora
Rudolf Dvorski, autor pjesme, istaknuo je: “‘Da sam korak što prvi krene…’ – to je početak svega. I u glazbi i u životu. Ponekad je dovoljan jedan korak da se ponovno osjetiš živim. Da prepoznaš pogled. Da se vratiš – ne unatrag, nego dublje u sebe. ‘Rijeke’ nisu samo melodija i tekst, one su tok koji nosi ono što nismo uspjeli reći, a htjeli smo. Zato sam sretan što je ova pjesma našla svoju dušu i glas u izvedbi Sanelle koja je nije samo otpjevala, nego je – proživjela. Njezin glas nosi emociju koju sam želio prenijeti, a Ivan Popeskić ju je svojom produkcijom pretvorio u zvučnu rijeku – punu, moćnu, a opet intimnu.”

Spot sniman na posebnoj lokaciji
Spot koji prati pjesmu snimljen je na impresivnim Tulovim gredama, jednoj od najprepoznatljivijih prirodnih formacija na Velebitu. Ove visoke bijele stijene poznate su po svojoj jedinstvenoj ljepoti i mističnosti, što ih čini savršenom kulisom za atmosferu pjesme.

Redatelj spota, Igor Goić, iskoristio je lokaciju kako bi vizualno dočarao duboke emocije i introspektivnu prirodu pjesme. Finalni rezultat, kako Sanella kaže, govori više od riječi na čemu je jako zahvalna Goiću, ali i cijelom timu.

Planovi za budućnost
Sanella otkriva da planira nastaviti suradnju s autorskim timom pjesme “Rijeke”, najavljujući nove projekte koji će dodatno obogatiti njezin glazbeni opus. Do tada se nada da će aktualni singl pronaći put do srca publike, ističući:​ “To nije samo pjesma. To je moja emocija. To je moje putovanje. To sam ja.”

Sedamdeset i trogodišnji Dušan Erkalović prstima spretno prelazi preko touchpada na laptopu ne skidajući pogled s monitora. Erkalović je rođeni Petrinjac, bio je zagrebački đak i student, potom inženjer strojarstva u konstrukcionom birou sisačke Željezare, djelatnik petrinjskog ureda za obranu i gradskog komunalnog odjela. Sada je umirovljenik i stanovnik otoka Vira u virskom naselju Biskupljača. Dok surfa u dnevnom boravku svog apartmana koji se ljeti iznajmljuje gostima, ne skriva djetinju zanesenost.

– Ovaj model autića VW Karmann Ghia Type 13 Cabriolet Sea Blue prava je rijetkost. Cijena mu je preko 400 dolara – kaže gospodin Dušan ponosno potvrđujući kako ima ne samo taj model autića, nego gotovo 5.200 komada različitih modela vrijednosti veće od 150.000 eura koje je prikupio posljednjih tridesetak godina. Erkalović je pasionirani kolekcionar autića s najvećom kolekcijom na otoku Viru i Zadarskoj županiji, a u cijeloj Hrvatskoj samo jedan Zagrepčanin posjeduje više modela autića. No i njega bi Erkalović kolekcionarski prešišao da je s početkom Domovinskog rata iz rodne Petrinje u Zagreb mogao prenijeti dotad prikupljenih 5.000 modela autića u svim mjerilima. Da se to dogodilo sada bi ih imao najmanje 10.000, a imao bi i željeznice, avione i piste za utrke autića.

– Sve sam to imao. Kada je počeo rat otišao sam kao izbjeglica u Zagreb, a kada sam se nakon rata vratio u Petrinju, u kući više nije bilo ničeg. Ostao je samo jedan mali kontejner od kamiončića u koji je moj sin stavio maramicu. Na podu sam našao pocijepanu moju inženjersku diplomu, dok mi je cijela kolekcija pokradena. U tom trenutku nisam mislio da ću ponovno početi skupljati autiće – prisjeća se Dušan dramatične epizode povratka u rodni kraj. U obiteljskoj kući u Viru Dušan čuva svega nekoliko kolekcionarskih kutija sa stotinjak autića, dok se ostatak Erkalovićeve impozantne kolekcije nalazi u Petrinji. Ti su autići uredno posloženi na nizu polica ostakljenog i osvijetljenog regala koji zauzima cijeli zidni prostor u radnoj sobi, dok se na tavanu kuće nalazi najveći dio kolekcije. Svi su ti autići trenutno dostupni za razgledavanje u urednom i precizno posloženom online katalogu na adresi autici.binarni.net, a katalog je izradio Dušanov sin Aleksandar, programer iz Zagreba koji radi za inozemne tvrtke.

Strast prema autićima Dušan je otkrio kao zagrebački srednjoškolac. U dućanu Mehanotehnike iz Izole u Bogovićevoj u Zagrebu mladi Erkalović kupovao je autiće, ali i željeznice i kućice koje je tada jedna od najvećih tvornica igračaka na svijetu izrađivala po Walmartovoj licenci. Slovenska Mehanotehnika bila je tvornica dječjih snova, ali i tvornica igračaka za odrasle.

– Kupovao sam jedan ili dva autića mjesečno, jer tada nisu bili skupi. To su bili autići francuskog proizvođača Norev koji je izrađivao modele francuskih automobila, no ti autići nisu bili detaljno napravljeni. Bili su poput igrački – govori virski kolekcionar. Norev postoji i sada kao proizvođač autića, ali s puno kvalitetnije izrađenim modelima poput aktualnog hibrida Renault Espace koji se također nalazi u Erkalovićevoj kolekciji. Autiće Dušan nabavlja u Njemačkoj, Nizozemskoj i Belgiji u specijaliziranim trgovinama kolekcionarskih autića koje posjećuje njegov sin Aleksandar, potom na sajmovima automobila i online. Postoji i veće društvo kolekcionara u Hrvatskoj, Dušan ih naziva kolegama, koji bez poštarine nabavljaju modele autića. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća izbor se svodio samo na trgovine Mehanotehnike, a kasnije i na putovanja u Italiju.

– Igračaka je u Hrvatskoj i Jugoslaviji bilo svugdje, ali kolekcionarskih autića samo u dućanima Mehanotehnike. Ti su autići bili puno skupljii kvalitetniji od igračaka automobila – dodaje virski umirovljenik i kolekcionar pokazujući na zapakirani zeleni Peugeot 404 u mjerilu 1:43 južnoafričkog proizvođača koji bez poštarine ima cijenu od 99 eura. Vrlo je detaljan i autentičan sa svim elementima klasičnog Peugeotovog modela, no Dušan tvrdi kako ima puno detaljnijih, kvalitetnijih i rjeđih autića kojima je cijena trostruko ili četverostruko veća. Naravno, sve ih posjeduje u svojoj kolekciji. Golema Dušanova kolekcija također uključuje deset željeznica te veći broj kućica koje kad se poslože i osvijetle, a ulica popuni autićima, izgledaju kao fantastično i bajkovito prizorište nekog animiranog filma. U tom je teatru s autićima odrastao Dušanov sin Aleksandar, ali kad je odrastao i prerastao igre s ocem, igre u kući Erkalovićevih nisu prestale niti se Dušan oprostio od kolekcionarstva. I kada je stanovao kod tete i tetka u Zagrebu koji su, kaže, bili imućni ljudi, i kada je kasnije kao mladić odlazio u Italiju, pa i sada u svom apartmanskom dnevnom boravku s laptopom, Dušan je i dalje strastveni kolekcionar.

Kada je 1970-ih počeo raditi u Željezari Sisak, Dušan je imao značajniju svota novca na raspolaganju za svoju kolekcionarsku strast, a u međuvremenu je počeo i voziti automobil. Kao mladić je imao VW 1200, takozvanu Bubu. U kolekciji Dušanovih autića upravo je VW među najzastupljenijima, i to uz Mercedes, Opel, Ford i BMW. Prava gomila Buba nalazi se u Erkalovićevoj kolekciji, uključujući filmsku Herbie Bubu s crnim krovom i prepoznatljivim brojem 53 u krugu te plavo-bijelo milicijsku Bubu. Dušanova je bila klasična VW 1200 Buba.

– Auto mi je kupio rođak, a kako sam imao dobru plaću mogao sam si priuštiti odlazak u Italiju – prisjeća se Dušan kako je u Trst, za razliku od goleme većine sunarodnjaka, odlazio zbog autića, a ne šminkerskog tekstila ili neke druge luksuzne robe. Talijani su imali tvornice igračaka i autića Mercury, Polistil i Politoys, a sami modeli bili su čvršći i masivniji od sadašnjih. To znači kako se s njima moglo igrati.

– Uživao sam ih vidjeti. Tim talijanskim autićima otvarala su se sva vrata i hauba, pa se vidio motor ili amortizeri na gumama. Bili su prekrasni – sa sjetom govori Dušan. Mnogih od tih tvornica igračaka i autića iz prošlog stoljeća više nema, jer se većina proizvodnje preselila u Kinu, pa su stari i odlično očuvani modeli autića zato dobili na cijeni. Mogu se nabaviti za 100, 200 ili 300 eura, što uglavnom odgovara kvaliteti njihove izrade, kultnom statusu, rijetkosti ili naprosto brojnim ukrasnim detaljima koji su oduvijek fascinirali kolekcionare. Mercuryjev Fiat 1300 u mjerilu 1:43 tako se može pronaći samo kod kolekcionara, a postoji i licencna Zastavina verzija autića, popularni Tristać, omiljeni auto nekadašnjih socijalističkih direktora, rukovodioca i funkcionera. Dušan ih ima sve.

Kolekcionarstvo se virskom umirovljeniku nenadano vratilo se u život. Nakon što je iz Petrinje izbjegao u Zagreb, Erkalović se vodio kao zaposlenik petrinjskog ureda za obranu, ali bez radnih obaveza. Slobodno vrijeme kratio je radeći za auto kuću u Osijeku koja se bavila prodajom Mercedesa i Suzukija, pa je po automobile išao u Belgiju, Italiju, Austriju i Njemačku.

– U tim salonima dobivao sam ili kupovao izložene modele autića. Prvi model autića koji sam nabavio poslije rata bio je Opel Calibra, a potom sam u Italiji prikupio još neke Opelove modele i tako sam ponovno počeo prikupljati kolekciju – govori Dušan. U umirovljeničkim danima koje provodi na otoku Viru Dušan uglavnom popunjava kolekciju novijim modelima autića, primjerice 50 eura vrijednim Seatima i Škodama češkog proizvođača Abrex, ali se tu i tamo „maši“ za nekim klasičnim autićem poput Noreovog Opela Mante ili Mercedesa 124. Najvrjedniji primjerak autića u kolekciji, klasični Ferrari, Erkalović je prodao, ali mu je ostala cijela kolekcija Rolls-Royceva koji pojedinačno postižu cijenu od 300 britanskih funti. Vrijedan je i VW Amarok 2 HTDI 4 koji bez poštarine košta impresivnih 367 američkih dolara, kao i Pontiac Grand Prix od 270 dolara koji proizvodi tvrtka Neo. To su tržišne cijene koje s vremenom mogu samo rasti, pogotovo ako je riječ o modelima najekskluzivnijih i najkvalitetnijih proizvođača poput talijanske tvrtke BBR Models.

– Kolekciju nikad neću prodati, to je moj život. Ostavit ću sinu, a on će s njom napraviti što god želi – dodaje.  

KOLEKCIJA U KRALJEVSKOM MJERILU

Cijela kolekcija fotografiranih autića Dušana Erkalovića nalazi se na stranici autici.binarni.net, a razvrstani su po veličini i kategorijama, potom po marki automobila, proizvođaču autića, boji i mjerilu. Ima ih 5.120 te još pedesetak koji još nisu uneseni u katalog. U svijetu inače postoji puno proizvođača kolekcionarskih autića, a u Dušanovoj kolekciji najbrojniji su modeli legendarnog britanskog proizvođača Matchbox, potom američki Hot Wheels, kineski IXO Models, njemački Majorette, Schuco i Minichamps te kineski Welly, dok se među raritetima s jednim primjerkom nalaze Mitsubishi GTO 3000 GT japanskog proizvođača 64 Para i A.E.C. Routemaster Bus koji je proizveo britanski A Budgie Toy. Najveći dio Dušanove kolekcije autića je u mjerilu 1:43 i 1:6x, dok su najrjeđi autići u mjerilima 1:18 i 1:24.

– Postoje i najveći autići u mjerilu 1:8 koji koštaju od 900 do 1.000 eura. Takvih nemam, ali imam desetak u mjerilu 1:18. Moj kolekcionarski izbor bio je mjerilo 1:43 koje se naziva kraljevskim mjerilom, jer je osnova za sve – objašnjava Erkalović pokazujući na elegantni PRO R autić Glas 2600 V8 njemačkog proizvođača Schuco. U originalu je riječ o Glas kupeu iz 1965. koji se nazivao „Glaserati“ zbog atraktivnog dizajna i tema koje je dijelio s talijanskim Maseratijem. Glas je nakon krize tvrtke preuzeo BMW.    

ERKALOVIĆ MEĐU STOTINJAK KOLEKCIONARA U HRVATSKOJ

Erkalović se s kolegama kolekcionarima donedavno družio dva puta godišnje u Zagrebu i Samoboru na događaju na kojemu strastveni kolekcionari iz Hrvatske razmjenjuju, prodaju i kupuju autiće i željeznice. Tako je upoznao Aljošu Trninića iz Zadra koji također skuplja autiće, ali kako se mladi Zadranin tek oženio i dobio dijete, govori Dušan, promijenio je prioritete.

– Otkad sam na Viru malo sam dislociran od događaja i okupljanja, pa mi jedan kolega nabavi i pošalje autiće – dodaje. Erkalović je po broju autića drugi najveći kolekcionar u Hrvatskoj, a među većima je i na Balkanu.

– Ne skupljamo svi autiće na isti način. Netko skuplja samo autiće u mjerilu 1:18 kojih imam samo desetak, dok jedan kolega iz Zagreba ima čak 600 takvih koji puno vrijede – objašnjava Dušan. U Hrvatskoj ima stotinjak kolekcionara, dok se cijene autića koje nabavljaju kreću od 30 eura kada je riječ o najmanje cijenjenim proizvođačima, do 3.000 eura koliko koštaju veći modeli autića s ugrađenim motorima i kožnom garniturom u mjerilima 1:8 ili 1:18.