ZADAR / ŽUPANIJA
FOTOGALERIJA / Vlč. Tomislav Hačko predvodio misu na Zavjetni dan sv. Šime u svetištu sv. Šime

Vlč. Tomislav Hačko, vicepostulator za kauze i beatifikacije Zagrebačke nadbiskupije, predvodio je svečano misno slavlje na Zavjetni dan sv. Šime u četvrtak, 8. kolovoza, u svetištu sv. Šime u Zadru.

„Zar nije zanimljiva činjenica da ljudi toliko puta bježe od smrti i od blizine neke pokojne osobe, a da pred Šimunovim sarokofagom ne osjećamo taj strah? Čak štoviše, želimo mu se približiti, dotaknuti ga, da osjetimo još jače Šimunovu blizinu u svom životu“, istaknuo je vlč. Hačko, razmatrajući u propovijedi činjenicu smrti i čovjekov odnos prema toj stvarnosti, u perspektivi vječnog života.
Naime, ljudi se ne boje samo smrti, nego neki se boje i biti u blizini čovjeka koji je umro, rekao je vlč. Hačko. „A takav strah u crkvi sv. Šime nestaje jer, kako kaže Joseph Ratzinger u svom djelu ‘Uvod u kršćanstvo’, strah iščezava kada čovjek osjeti nečiju blizinu. „U samom prevladavanju straha otkriva se i bît straha: čovjek se boji samoće. Zbiljski strah ne može se prevladati razumom, već jedino prisutnošću drugoga čovjeka, čovjeka koji nas ljubi. A samoća u koju više ne može prodrijeti ljubav jest – pakao““, citirao je Ratzingera vlč. Hačko, rekavši da u svetištu sv. Šime „na poseban način osjećamo blizinu sv. Šimuna, tu se ne bojimo njegovog tijela. U njegovom svetištu punimo svoje životne praznine, blagujemo Krista, slavimo spomen njegove muke, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.

U buduću slavu bili su zagledani i sveti Šimun, Petar, Donat i Dominik čiji je blagdan bio taj dan, rekao je propovjednik. Kad promatramo svetačke likove, divimo im se. No, isto tako, čovjek je u napasti reći: ‘Ali, lako je bilo svecima’. Ali, kad se dublje pogleda njihov život, vidimo da njima nije bilo baš lako postići svetost“, upozorio je vlč. Hačko, upitavši: „Nemamo li i mi danas istu darovanu priliku, baš kao što su to i oni jučer imali, kako ostvariti svetost u svakodnevnom životu?“.

Na to pitanje treba odgovoriti svatko osobno, a ono pretpostavlja odgovor čovjeka na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. U tom kontekstu, vlč. Hačko podsjetio je na misli bl. Alojzija Stepinca koji je rekao: „Ako ga, dakle, priznajemo svojim kraljem i svojim gospodarom, onda neka se to odrazi i u našem praktičnom životu. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi našim zemaljskim interesima, nego i onda, kad nas to stoji žrtava. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi veličini naroda i domovine, nego i onda, kada se svijamo u tugama i bolima. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas drugi ljube, nego i onda, kad nas drugi mrze. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas uči ljubiti roditelje, nego i onda, kad nas uči ljubiti neprijatelje. Jer Krist se ne da dijeliti, nego hoće da ga se ili prizna čitavoga ili da ga se uopće ne prizna“.
„U jasnoći tog odgovora čovjek biva zagledan u buduću slavu. Čovjek postiže svetost s obzirom na odgovor kojeg ponudi Gospodinu svojim životom, ako ga nasljedujemo u svim našim životnim prilikama“, poručio je vlč. Hačko.

Čovjek se inače pita o smislu, svrsi svoga života, zašto ga je Bog uopće stvorio. U traženju odgovora na to pitanje, ljudima mogu pomoći razne znanosti, koje s različitih strana proučavaju čovjeka, rekao je propovjednik. To su psihologija, sociologija, antropologija, medicina, teologija.
„Sve što čovjek tijekom života proučava, uvijek proučava u odnosu prema sebi, odnosno u temeljnoj perspektivi je li za njega nešto dobro ili loše. Jedan od elemenata koji čuva čovjekov život, ali i jedan od pogleda na život je i osjećaj straha, čega se čovjek boji, a čega se ne boji. Bez obzira na veliki broj strahova, jedan strah zajednički je svim ljudima: strah za život. Čovjek se boji za svoj život i za život svojih bližnjih.
Bez obzira na strah za život, postoje ljudi koji su taj strah nadvladali te ih zovemo svjedocima (mučenicima), kao npr. sv. Anastaziju ili sv. Donata, ili pak herojima. Svi oni, strah pred smrću nadvladali su pronalaskom nečega još vrjednijeg od vlastitog života“, istaknuo je vlč. Hačko.

Vrjednije od vlastitog života, u susretu s Isusom pronašao je i starac Šimun koji je u liku malenog djeteta, lica Isusa Krista, prepoznao „Pomazanika, Sina Boga živoga, koji je „postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“, kako je rekao sv. Šimun“, naglasio je vlč. Hačko, podsjetivši i na Šimunov poklik u susretu s djetetom Isusom: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“.
„Našem starcu Šimunu to ne objavi „tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“. Iako je Šimun Petar kao ribar bio snažan, a Šimun slab starac koji je „iščekivao utjehu Izraelovu“, jedan i drugi ostali su upamćeni kao heroji i stijene. Naime, prepoznali su Sina Čovječjega, odnosno dali su u životu jasan odgovor na pitanje: ‘A vi, što vi kažete tko sam ja?’“, poručio je vlč. Hačko.
Odgovor dvojice Šimuna, Petra i starca proroka iz Jeruzalema: ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga, ti si Spasenje svih naroda, ti si Svjetlo svih maroda’ „odzvanjao je sve do trenutka njihove smrti, odnosno, do onoga trenutka dok Gospodina nisu ugledali licem u lice“, istaknuo je propovjednik, izražavajući i razumijevanje za strah od smrti, za koju se čovjek pita kako će taj trenutak izgledati.

„Ne nalazeći odgovor na pitanje kako će izgledati naše iskustvo smrti, kako ćemo mi to uopće doživjeti, osjetiti, naravno da se čovjek onda počinje bojati. No, kao što je važnim trenucima iz Šimunovog života u reljefu sličica oslikan sarkofag sv. Šime u kojem se nalazi njegovo tijelo, tako ćemo i mi naše životne sličice donijeti pred Gospodina. I naš sarkofag jednog dana može biti urešen lijepim sličicama, na kojima se vidi gdje je čovjek pomogao, služio, pomolio se, gdje se priznao Gospodinovim. Donijet ćemo pred Gospodina sličice koje rese naš život, kao Božji zakon koji je stavljen u našu dušu i upisan u naše srce. Živeći tako, moći ćemo na kraju svoga života reći Šimunove riječi: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!“. Onda se čovjek zaista nema čega bojati, nego kao i starac Šimun reći: ‘Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem naroda’“, ohrabrio je vlč. Tomislav Hačko. Potaknuo je na življenje svetosti u svakodnevnici životnih situacija, koje uvijek iznova traže naš izbor i odluku nasljedovati primjer Isusa Krista i svetaca.

Nakon mise, svećenici i puk počastili su relikviju sv. Šime prolaskom ispred sarkofaga sv. Šime. Don Damir Šehić, upravitelj svetišta sv. Šime, zahvalio je vlč. Hačku na dolasku i potaknuo vjernike da iznose prošnje za potrebe zagovoru sv. Šime te da upišu svoje nakane u knjigu hodočasnika u svetištu sv. Šime, na koje će se osobito moliti osmog u mjesecu.
Naime, svakog osmog u mjesecu, jer datum 8. listopada je blagdan sv. Šime, u zadarskom svetištu sv. Šime slavi se Zavjetni dan kada se u misi prinose nakane za zdravlje i druge potrebe.
Od početka hodočasničke sezone 2024. godine, don Damir je odredio da misu na zavjetni dan osmog u mjesecu predvodi uvijek drugi svećenik iz Hrvatske, upravitelj nekog hrvatskog svetišta ili svećenici koji imaju različite službe u hrvatskim nad/biskupijama, kako bi i svećenici iz raznih dijelova Hrvatske bili dionici milosnog hodočašća i čašćenja relikvije sv. Šime te vjernike potaknuli da se utječu zagovoru svetog Šimuna koji je na svojim rukama držao dijete Isusa za njegovog prikazanja u hramu u Jeruzalemu. Tada je u Isusu prepoznao iščekivanoga Mesiju, Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, o čemu piše Luka u svom evanđelju (Lk 2, 25-35) .
Ines Grbić
























Foto: I. Grbić
ZADAR / ŽUPANIJA
25. OŽUJKA / Koncert “Sveučilište gradu Zadru na dar” u crkvi sv. Nikole

Bogat program ovogodišnjeg obilježavanja Dana Sveučilišta u Zadru održat će se od 22. do 28. ožujka 2025. godine.
Iz programa izdvajamo svečani koncert “Sveučilište gradu Zadru na dar” koji će se održati u crkvi sv. Nikole u utorak, 25. ožujka s početkom u 18 sati.
Nastupaju: Akademski pjevački zbor Sveučilišta u Zadru, Vokalno instrumentalni sastav Študija, Pjevački zbor Degenija i Gradska glazba Zadar.
Koncert “Sveučilište gradu Zadru na dar” bit će središnje javno događanje ovogodišnjeg obilježavanja Dana Sveučilišta.
ZADAR / ŽUPANIJA
FOTO / Proslavljena 50. godišnjica izgradnje župne crkve sv. Josipa na Plovaniji

Pedeseta godišnjica izgradnje župne crkve sv. Josipa na Plovaniji u Zadru proslavljena je na svetkovinu sv. Josipa u srijedu, 19. ožujka. Svečano večernje misno slavlje u župnoj crkvi sv. Josipa predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

O veličini sv. Josipa govori i da ga je apostol Pavao usporedio s Abrahamom, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši da je Abraham otišao iz svoga kraja ne znajući kamo ga Jahve zove niti je znao kakav će mu biti put kojeg Gospodin predlaže. „Bilo mu je baš nezgodno krenuti iz svoga rodnog mjesta i poći kamo ga Jahve zove. Ne zna ni gdje ni kamo. Ali krenuo je! Krenuo je sa sigurnošću, Jahve koji me pozvao, neće me ostaviti, bit će sa mnom“, istaknuo je mons. Puljić.
Tako je bilo i sa sv. Josipom. Zatekao je zaručnicu Mariju u drugom stanju. Prema zakonu, mogao je dati kamenovati je ili je potajno otpustiti. No, u snu mu je anđeo, poput glasa kojeg je i Abraham bio čuo, rekao da se ne boji uzeti Mariju za ženu, jer dijete u njoj je začeto po Duhu Svetome. „I Josip uzima Mariju za ženu. Taj veliki svetac radi sve da se ispuni volja Božja. Ne boji se ničega, jer zna da onaj koji ga je pozvao, koji mu je po anđelu to poručio u snu, ima neke planove. Evo me, Gospodine, vršiti volju tvoju“, istaknuo je mons. Puljić. Podsjetio je da sv. Josipa Sveto Pismo ne spominje na puno mjesta i u evanđeljima nema nijedne rečenice koju je sv. Josip izgovorio.

„No, pažljivim iščitavanjem pojedinih događaja može se saznati puno o tom skromnom i zanimljivom svecu, poniznom Josipu stolaru. U njegovo vrijeme ljudi su govorili da je Isus ‘sin Josipa i Marije’. Osobito su naglašavali i Isusa prepoznavali kao ‘sina Josipa stolara, poznatog radnika i obrtnika iz Nazareta’”, istaknuo je mons. Puljić.
Papa Franjo je 8. prosinca 2020. proglasio „Godinu svetog Josipa“ kako bi Crkvu podsjetio na odluku pape Pija IX. kad je prije 155 godina, 1870. g., proglasio svetog Josipa zaštitnikom Crkve. „Bilo je to teško vrijeme za Crkvu kad je se napadalo s lijeva i s desna. I Papa je osjetio potrebu da molimo sv. Josipa da isplivamo iz toga teškog vremena“, rekao je mons. Puljić.

Sv. Josip kao zaštitnik u povijesti hrvatskog naroda
Potaknuvši da posvijestimo kako su Hrvati narod koji štuje sv. Josipa, uz Mariju, nadbiskup je istaknuo i odluku Hrvatskog Sabora od 10. lipnja 1687. da je „sveti Josip za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske jednoglasno odabran od svih redova i staleža“, na prijedlog tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Martina Borkovića.
„Povezano s tom odlukom i hrvatski biskupi su nakon bolnoga sloma Hrvatskog proljeća, na zasjedanju u Splitu 1972. obnovili zavjet sv. Josipu koji je moćan i objasnili kako se ta ‘saborska odluka odnosi na hrvatski narod u cjelini’. Petnaest godina kasnije, 1987., biskupi su crkvu sv. Josipa u Karlovcu, iz 13. st., proglasili ‘nacionalnim svetištem’“, rekao je mons. Puljić.
Istaknuo je i da je na Drugom Vatikanskom na prijedlog biskupa Hrvata, dr. Petra Čule iz Mostara, razmatrano i usvojeno da se „ime svetog Josipa uvrsti u misni kanon odmah poslije imena Marije“. Dotad se ime sv. Josipa nije spominjalo u kanonu. „Papa Ivan XXIII. slušao je zasjedanje iz svoje sobe, nije sudjelovao u dvorani Sabora, i kad je to čuo, samo tri dana nakon prijedloga biskupa Čule, 13. studenog 1962., dekretom je odredio neka se ime sv. Josipa uvrsti u kanon“, rekao je mons. Puljić, poručivši: „Ponosni smo da je to učinio jedan Hrvat“.

Papa je odredio „neka se u misni kanon unese formulacija: „U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Častimo i uspomenu blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina“.
Nadbiskup je spomenuo i odredbu Dubrovačkog Senata iz 1521.: „Određuje se za sva vremena u našem Gradu neka se svake godine svečano obdržava blagdan sv. Josipa. Toga dana neka se ne otvaraju trgovine i neka se ništa ne radi. Neka se spomenuti blagdan slavi pobožno i smjerno kako se slave zapovjedani blagdani Rimske Crkve“.

Božji glas sv. Josipu u snovima
„Nakon Marije, nijedan svetac ne spominje se toliko u crkvenim dokumentima kao Josip, od pape Pija IX. koji ga je proglasio „zaštitnikom Katoličke Crkve“ do Pija XII. koji ga je predstavio i proglasio zaštitnikom radnika. Njegova veličina je u tome što je kao skrbnik Svete obitelji bio vrlo požrtvovan u služenju Isusu i njegovom otkupiteljskom poslanju“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši: „Sv. Josip kao običan čovjek, kao i Abraham, nije shvaćao to otajstvo. Ali je prihvatio, vjerovao. Vjerovao je da Bog preko njega služi nekom Otajstvu, nekoj Milosti. I učinio je to na najbolji način“.
Sv. Josip je imao „osobitu milost i dar svojim očima gledati kako Isus raste „u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima“ (Lk 2, 52). U duhu izreke iz Biblije „držao je Isusa za ruke i bio poput oca koji dijete podiže i hrani“ (Hoš 11, 3-4).

Bog mu je otkrivao svoje planove u snovima. Prvi put anđeo mu je pomogao „riješiti dvojbu da uzme k sebi Mariju, kao ženu svoju. Jer, što je u njoj bilo začeto, doista je od Duha Svetoga. Ona će roditi sina koji će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1, 20-21). Kad se Josip probudio od sna, „učinio je kako mu je naredio anđeo“ (Mt 1,24)“, rekao je nadbiskup, naglasivši: „Poslušnošću Duhu Božjem prevladao je sve teškoće i spasio Mariju, učinio je sve da ona bude to što jest, Majka Božja i tako omogućio dolazak Sina Božjega na ovu zemlju, upravo preko Marije. U drugom snu sluša anđela, „uzima dijete i majku njegovu pa „bježi u Egipat gdje ostaje do Herodova skončanja“ (Mt 2, 14-15). Čim ga je božanski glasnik u trećem snu obavijestio da su umrli oni koji su pokušavali ubiti dijete, bez oklijevanja uzima dijete i njegovu majku, te se vraća u zemlju izraelsku“ (Mt 2, 21), u grad Nazaret.

Marija, Josip i Isus – svi troje Bogu su rekli svoj Fiat: ‘Neka bude volja Tvoja’
„U svim tim okolnostima, Josip zapravo izvršava svoj Fiat – Neka mi bude. Upravo kako je i Marija prigodom Anđelova navještenja da će biti Majka Božja, izrekla svoj „Neka mi bude po tvojo riječi“. Tako i Josip“, naglasio je mons. Puljić.
„Isus je rastao u okruženju Marije i Josipa koji su svojim ‘Neka mi bude’ dopustili Bogu da se vrši njegova sveta volja i nije mogao ni on drugačije raditi i razmišljati, postupati, nego tako.
I u najtežim trenucima, kad se u Getsemanskom vrtu znojio krvavim znojem i molio Oče, neka me mimoiđe ovaj kalež, jer, ljudski gledano, nije mogao drugačije reagirati kad je vidio što ga sve čeka; tko će izdržati to razapinjanje, krunjenje, batinjanje – sjetio se toga Neka mi bude. Ne moja, nego tvoja volja. Ta, poslan je za to da izvrši volju Očevu.
„Neka ne bude kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26, 39). To je bio zadnji Isusov otklon napasti“, poručio je mons. Puljić.

Zahvalio je Isusu za takvu njegovu hrabrost i radikalnost, za majku Mariju i sv. Josipa „kod kojih je otkrio divne uzore kako s Bogom surađivati“.
Uz veliku svetkovinu sv. Josipa otkrivamo veličinu sv. Josipa koji „prihvaća Božji poziv bez prigovora i onda kad ljudskim umom neke stvari i ne shvaća. Ali, spremno i velikodušno sluša i izvršava volju Božju, pa tako neizravno služi velikoj tajni našega otkupljenja i spasenja“, istaknuo je mons. Puljić.
Zamolio je zagovor „toga velikog Božjeg čovjeka, uzornog radnika i izvrsnog Božjeg suradnika koji je bio zemaljski čuvar Isusa i njegove Majke Marije kojem je Bog povjerio svoga Sina, a Marija je kod njega našla mir i povjerenje, pa je Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj, postao čovjekom.

Kao svom zaštitniku, kroz stoljeća mu se utjecala i Crkva u Hrvata i njegovom moćnom zagovoru preporučivala svoje obitelji, društvo, Parlament i cijeli narod“, rekao je nadbiskup. Povjerio je zagovoru sv. Josipa obitelji da „molitvom, euharistijom i poslušnošću volji Božjoj u ljubavi, slozi i miru ispune svoje poslanje. Svakome je Bog upisao u naše gene što želi od nas. Samo treba osluškivati onoga koji nas vodi, koji nas je stvorio, iz ništa pozvao u život i želi da se spasimo“, poručio je mons. Puljić.
Moćnoj zaštiti sv. Josipa preporučio je i „duhovne i svjetovne poglavare, našu Domovinu, Europu i cijeli svijet u izazovnim vremenima raznih kušnji i nereda. Neka njegovim zagovorom zavlada mir i neka kršćanima ne dojadi činiti dobro, kako bi do kraja ostali vjerni Isusu i Katoličkoj Crkvi“ potaknuo je mons. Puljić.

O nastanku župe i crkve sv. Josipa u Zadru
Na kraju mise, don Martin Jadreško, župnik Plovanije, podsjetio je da je župa sv. Josipa nastala u izazovnim društvenim okolnostima. Zadarski nadbiskup Marijan Oblak utemeljio je župu sv. Josipa 5. lipnja 1968., odvajanjem od župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici. No, župa nije bila imala nikakvog prostora za okupljanje naroda, nalazila se na ledini.
No, mons. Oblak uvidio je da na prostor Plovanije dolazi živjeti narod, uglavnom radnici koji su radili u tvornicama koje su se tih godina otvarale u Zadru te je osnovao župu posvećenu Josipu radniku, u nadi da će uspjeti izgraditi crkvu.
„Crkva sv. Josipa bila je prva crkva u Zadarskoj nadbiskupiji koja je izgrađena nakon Drugog svjetskog rata. Dobiti dozvolu da se gradi sakralni objekt tih godina bilo je čudo. Možemo reći da je ta dozvola za gradnju crkve bilo prvo čudo sv. Josipa koje se dogodilo. Crkva sv. Josipa je posvećena na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka 1975. godine, prostor crkve je otvoren, blagoslovljen i dan Božjem narodu na upotrebu. Tada je to bila rijetkost“, istaknuo je don Martin, rekavši da je vjerojatno i duh Hrvatskog proljeća doprinio da su se dobile potrebne dozvole.

„Svećenici koji su bili prisutni na posveti crkve na Plovaniji kažu da crkva tada još nije bila u cijelosti dovršena. Nije bilo prozora, puhao je vjetar, ali ipak je taj prostor blagoslovljen i već 50 godina na tom mjestu izlijeva se milost na Božji narod“, rekao je don Martin.
Uz nadbiskupa Oblaka, veliku zaslugu u gradnji crkve sv. Josipa ima i tadašnji župnik Plovanije don Šime Sturnela, koji se zauzeo i za gradnju crkve Kraljice Mira u susjednom predjelu Stanovi. Nakon drevne župne crkve sv. Josipa u Obrovcu, na Plovaniji je bila druga crkva u Zadarskoj nadbiskupiji posvećena sv. Josipu. Nakon Domovinskog rata, izgrađena je i crkva sv. Josipa u Zemuniku Gornjem, kao treća crkva u Nadbiskupiji posvećena sv. Josipu.

„Crkva sv. Josipa u Zadru je jedina crkva njemu posvećena pa na svetkovinu cijelog dana hodočasti puno vjernika, obavlja zavjete, prima sakramente i prepoznaje tu crkvu kao milosno mjesto: skromno, jednostavno, baš kao što je bio i sv. Josip“, rekao je župnik Jadreško. Potaknuo je vjernike da čestitaju Dan očeva, „da očevi budu hranitelji i odgojitelji i djecu odgajaju u školi Evanđelja“.
U župi djeluje i zajednica Vjenčić sv. Josipa te se svake srijede u župi misom i molitvom osobito časti sv. Josip. Među koncelebrantima je bio i mons. Šime Perić, dugogodišnji župnik župe sv. Josipa.
Ines Grbić
ZADAR / ŽUPANIJA
SADA SE NE ČINI TAKO, ALI… Za vikend kreću obilne kiše, grmljavina i jak vjetar

Danas pretežno sunčano, od sredine dana se zapada postupan porast naoblake. Ujutro na kopnu mjestimice mraz. Vjetar slab i umjeren jugozapadni i južni, na Jadranu ponegdje i jugo. Najviša dnevna temperatura većinom od 15 do 20 °C.
U subotu promjenjivo oblačno i vjetrovito, osobito na Jadranu. Mjestimice kiša, češća na Jadranu i u predjelima uz njega, a na širem riječkom području i u Gorskom kotaru lokalno može biti obilnija. Puhat će umjeren, u gorju i jak jugozapadni vjetar, na Jadranu jako i olujno jugo i južni vjetar. Najniža temperatura zraka od 3 do 8, na Jadranu od 8 do 11, a najviša većinom između 14 i 19 °C.
IZGLEDI VREMENA:
Promjenjivo oblačno, povremeno s kišom, češćom na Jadranu i u predjelima uz njega. Pritom kiša lokalno može biti obilna, za vikend u Gorskom kotaru i na širem riječkom području, a u ponedjeljak uz pljuskove s grmljavinom i drugdje. Bit će razmjerno vjetrovito uz umjeren i jak južni i jugozapadni vjetar, na Jadranu će puhati jako i olujno jugo koje će u ponedjeljak na sjevernom dijelu oslabjeti. Jutra toplija, a danju bez veće promjene.
