Prije pet godina Saul Newman objavio je studiju o “plavim zonama”, mjestima poput japanskog otoka Okinawe i Sardinije, gdje mnogi ljudi navodno vode nevjerojatno “dug i zdrav život”. Ova su područja dugo poticala zavist, znatiželju i prehrambene hirove. I mnogi su znanstvenici pokušali shvatiti kako neki ljudi mogu živjeti i preko 100 godina u dobrom zdravlju.

No, dr. Newman, koji je u to vrijeme bio postdoktorand na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri, nije otkrio tajni eliksir ljudske dugovječnosti. Njegov je zaključak bio da “plave zone” zapravo ne postoje. Na mnogima od spomenutih mjesta, otkrio je Newman, loše vođenje evidencije vitalnih statistika poput rođenja i smrti potkopalo je prethodna istraživanja koja su sugerirala da ljudi tamo žive neobično dugo, piše The New York Times.

Dospio je na naslovnice, ali nije naišao na odaziv u znanstvenoj zajednici. Njegov rad nije recenziran niti objavljen. Newman kaže da je to iz “prilično očitog razloga” – pokazao je da su brojna sadašnjih demografskih istraživanja bezvezna.

“Kao dokaz razine nadzora koja je u tijeku, trenutno se pokušavam nositi s devet recenzenata u časopisu za javno zdravstvo”, rekao je Newman, koji sada radi na Institutu za starenje stanovništva Sveučilišta Oxford.

Dobio Ig Nobela

To bi se uskoro moglo promijeniti.

U četvrtak je Newman bio jedan od 10 pojedinaca i timova koji su dobili Ig Nobelovu nagradu na Massachusetts Institute of Technology u blizini Bostona. Pokrenut 1991. godine od strane Marca Abrahamsa, urednika časopisa Annals of Improbable Research, Ig Nobel se dodjeljuje onima čija “postignuća prvo nasmiju ljude, a zatim ih natjeraju na razmišljanje”.

Među ostalim ovogodišnjim dobitnicima su desetljećima stara studija američkog psihologa Burrhusa Frederica Skinnera, koji je umro 1990. godine, o tome mogu li golubovi nositi projektile u stilu kamikaza (američka vojska smatra da mogu). Njegova kći Julie Skinner Vargas primila je nagradu u njegovo ime u četvrtak i rekla da je olakšanje što je njegov najvažniji doprinos znanosti konačno priznat.

Provedeno je i istraživanje o tome kovrča li se kosa na glavi ljudi rođenih na sjevernoj hemisferi u istom smjeru kao i kod onih rođenih na južnoj polovici planeta. Odgovor: Ne.

Nagrade – prozirne kutije za koje se smatra da ih je “gotovo nemoguće otvoriti” i novčanica od 10 bilijuna zimbabveanskih dolara – dodijelili su dobitnici prave Nobelove nagrade, uključujući Abhijit Banerjee i Esther Duflo. Tema ceremonije bila je Murphyjev zakon i uključivala je mini-operu o poslovici, koja kaže da će sve što može poći po zlu, zaista poći po zlu.

Dobitnici nagrada izašli su na pozornicu i rukovali se s jednim od pet nobelovaca, a zatim su u središtu pozornosti održali kratki govor. Ako bi potrajali predugo, na scenu bi također izašlo dijete i reklo “dosadno mi je”, nakon čega bi pobjednik morao požuriti.

“Tajna dugog života je naučiti djecu prevari oko mirovina”

Kad je došao red na dr. Newmana, pojavio se u crnom odijelu prekrivenom svijetlim blokovima iz igrice Tetris, zajedno s rođendanskom kapom i tri balona s brojevima. Zatim je recitirao pjesmu o mitovima o dugim životima, u skladu sa svojim istraživanjem.

“Tajne su se srušile kad sam provjerio vladine knjige. Plave zone su klimave, zapisa više nema, 100-godišnjaci su svi prevaranti”, rekao je prepunoj dvorani i nastavio: “Čini se da je tajna dugog života preseliti se tamo gdje su rodni listovi rijetkost, naučiti svoju djecu prevari oko mirovina i početi lagati”, zaključio je.

Unatoč komičnom ozračju događaja, Newman je rekao da će Ig Nobel otežati zanemarivanje njegovog istraživanja, koje je otkrilo da mnogi od najstarijih ljudi na svijetu nemaju toliko godina koliko se misli. “Često su živi na papiru, a mrtvi u stvarnosti, ali birokratski stroj to ne zna”, rekao je Newman.

“Većina toga je laž”

Nakon analize 80 posto svih dokumentiranih superstogodišnjaka – ljudi koji dožive 110 godina – tijekom većeg dijela 20. i 21. stoljeća, Newman tvrdi da je otkrio kako je šokantna količina vitalnih statistika lažna ili izmišljena. Ali, kako je rekao, međunarodne organizacije, nacionalne vlade i znanstvenici i dalje se oslanjaju na te podatke.

“Otkrio sam da je najstariji čovjek na svijetu imao tri rođendana i nije imao rodni list”, rekao je Newman o Jiroemonu Kimuri, Japancu za kojeg se govorilo da je imao 116 godina kada je umro.

Istraživač je rekao da ima ideju zašto su ta odstupanja toliko dugo bila skrivena – to bi moglo izazvati potpunu imploziju u globalnim demografskim studijama. To također može biti jednostavan slučaj dobrih i loših vijesti.

“Zamislite ženu koja ima 89 i ženu koja ima 119 godina. Koja će od njih dospjeti u novine? Isto vrijedi i za znanstvena otkrića”, rekao je Newman.

Med je jedan od najčešćih lažnih proizvoda i patvorina na domaćem tržištu. Prodaja patvorenog meda, naizgled sličnog pravome, ali lošije kvalitete, prilično je unosna prevara u prehrambenoj industriji.

Jeftin patvoreni i lažni med često se prodaje kao čisti prirodni, a dobiva se miješanjem raznih šećernih sirupa s pravim medom.

Kako laički i golim okom prepoznati pravi med i razlikovati ga od krivotovrine, jedno je od najčešće postavljanih potrošačkih pitanja. Mi smo ga postavili Draženu Kocetu, pčelaru i proizvođaču meda iz Popovače, ujedno i predsjedniku Hrvatskog pčelarskog saveza.

Njegov odgovor bio je kratak: “Nikako!”

Gotovo je nemoguće otkriti patvorinu

“Med u čiju kvalitetu sumnjate možete usporediti s okusom pravog meda, ali zato najprije treba probati pravi med. Evo primjera. Turist je kod nas kupio patvorinu kaduljinog meda i to mu je bio prvi doticaj s tom vrstom meda. Kada je u Puntu na otoku Krku kod našeg pčelara koji stvarno proizvodi pravi kaduljin med kupio taj med i probao ga, idućeg dana ponovno je došao k njemu i napao ga tvrdeći da mu je prodao lažni med. To, naravno, nije bilo točno. Konzument najčešće uzima u obzir onaj prvi okus meda koji proba”, objasnio je Kocet.

Kaže kako se bez sofisticirane laboratorijske analize naprosto ne može znati radi li se o pravom ili lažnom medu. No, čak i one nisu posve pouzdane.

“Čak su i u najsofsticiranijem laboratoriju u EU izjavili da se susreću s medovima koji izgledaju kao da su prirodni i pravi, ali su peludne komponente tog meda podešene tako da je jako teško utvrditit da se radi o patvorini”, pojašnjava.

“Neki medovi nikad ne kristaliziraju”

“Kada me ljudi pitaju kako da budu sigurni da jedu pravi med, jedino im mogu reći da si kupe košnicu i sami ga prave. Jedino tad bit ćete sigurni da jedete pravi med. Sve drugo je Pandorina kutija”, dodaje Kocet.

Da je med prirodan i nepatvoren, najlakše se može utvrditi ako se nakon nekog vremena kristalizira u staklenci. No Kocet napominje da se ne kristaliziraju svi medovi.

“Kristalizacija je prirodno svojstvo meda kojim s dokazuej da je med prirodnog porijekla. Nijedan patvoreni med neće se kristalizirati, ostat će tekući. No, neki medovi nikada ne kristaliziraju. Čisti bagremov med nikada neće kristalizirati dok medovi s puno peludnih zrnaca kristaliziraju. Pelud je okidač koji dovodi do stanja kristalizacije. Ako u medu ima više od 60 posto peludnih zrnaca taj će med brzo i jako kristalizirati se. Neki tvrde da se kristalizira med u koji je dodan šećer, ali to nije točno”, objašnjava ovaj pčelar.

“I u laboratorijima vrte glavom”

Kocet kaže da članovi Hravtskog pčelarskog saveza redovno sudjeluju u kontroli svojih proizvoda čime dokazuju da im je med ispravan te da nije zabilježeno da je kod njih pronađen med sumnjive kvalitete.  Prema službenom podatku Europske komisije, na tržištu u Europskoj uniji čak je 46 posto meda sumnjivog porijekla i kvalitete. No, je li med koji se prodaje u trgovinama doista čist i prirodan?

“Sve što je u trgovinama na policama prošlo je analizu i nije proglašeno patvorinom. Druga je stvar što se mi pitamo kako je moguće za euro ili dva proizvesti kilogram meda. Tu se javlja famozna sumnja. Laboratoriji koji obavljaju kontrolu tog meda ne nalaze nikakve pokazatelje da je taj med patvorina. Naravno, i u laboratorijima vrte glavom i tvrde da su patvoritelji meda već toliko usavršili svoje metode da je jako teško pronaći patvorinu meda”, ističe Kocet.

Na “cestama meda” ima svega

Pčelare ponajviše brinu tzv. ceste meda, kako se nazivaju prometnice u nekim našim krajevima uz koje ljudi na priručnim štandovima prodaju med.

“Tamo definitivno imamo patvorine, med koji nije životinjskog porijekla nego je mješavina fruktoznih sirupa i ostalih pripravaka od kojih se prave patvoreni medovi. Prodaju se uz cestu bez ikakvih etiketa. A kad naiđu inspektori, prodavači ostavljaju taj med i skrivaju se u grmlje”, kaže Kocet.

Lani je u Hrvatsku uvezeno tri tisuće tona meda. Kocet uvoz meda smatra nepotrebnim jer domaći proizvođači mogu proizvesti dovoljno za ovdašnje potrebe. Procjena je da oni godišnje, ovisno o vremenskim prilikama, proizvedu između 8 i 10 tisuća tona meda.

“Naravno da nas to muči jer uvozni med nabavljen po cijeni od jednog do dva eura za kilogram u konačnici u teglicama na policama trgovina košta 3 eura. Mi po toj cijeni med ne možemo ni proizvesti niti ga prodati da bismo poslovali u plusu. Kada bi se taj dio tržišta uredio, kada ne bi bilo nelojalne konkurencije, domaći bi pčelari imali interesa povećati proizvodnju. A mislim da smo već i sada proizvodnjom samodostatni”, rekao je predsjednik Hrvatskog pčelarskog saveza.

U Hrvatskoj je 9.200 evidentiranih pčelara s oko 450.000 košnica. Kocet kaže da ih ima i više jer neki rade neprijavljeni “skrivajući košnice negdje iza žbuna”.