Povodom smrti pape Franje, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pozvao je vjernike Zadarske nadbiskupije na molitvu za pokoj duše pape Franje.

“Papa Franjo, rođen kao Jorge Mario Bergoglio, 17. prosinca 1936., u Buenos Airesu, bio je prvi papa iz Latinske Amerike i prvi isusovac na Petrovoj stolici. Izabran je za papu 13. ožujka 2013. godine i ostat će upamćen po jednostavnosti, suosjećanju i hrabrom navještaju Evanđelja.

Njegovo geslo „Miserando atque eligendo” – „Pogledom milosrđa ga izabra” – bilo je temelj njegovog djelovanja. Govorio je životom, a svojim odlaskom upravo na dan kad Crkva slavi Kristovu pobjedu nad smrću, ostavio nam je još jednu snažnu poruku: smrt nije kraj, nego prijelaz k punini života u Bogu.

Zahvalimo Gospodinu za dar njegovog života i neumornog služenja Crkvi i svijetu. Pozivam sve vjernike Zadarske nadbiskupije da se ujedine u molitvi za pokoj njegove duše. Neka ga milosrdni Gospodin primi u svoje vječno kraljevstvo, a nama udijeli srce budno za evanđelje koje je papa Franjo cijelim srcem živio, svjedočio i naviještao”, piše nadbiskup Zgrablić u poruci vjernicima Zadarske nadbiskupije.

Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju, 20. travnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Na početku mise, mons. Zgrablić poškropio je puk blagoslovljenom vodom u znak obnove krsnih obećanja, a na kraju mise udijelio je papinski blagoslov s potpunim oprostom.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

1. Uskrsnuće – temelj nove stvarnosti

Braćo i sestre,

od srca vam svima želim blagoslovljen i radostan Uskrs! Neka uskrsli Krist unese mir u vaša srca, svjetlo u vaše domove i novu nadu u vaše živote. U ovoj velikoj svetkovini pobjede života nad smrću, neka nas ispuni vjera da ništa više nije izgubljeno – jer On živi! Krist je uskrsnuo!

Uskrsnuće Isusa Krista temelj je naše vjere. Ali lako se dogodi da Uskrs svedemo na nešto što se tiče samo našeg osobnog spasenja: “Isus je uskrsnuo, i zato ću i ja jednog dana uskrsnuti.” To nije pogrešno, ali je – premalo. Jer Uskrs nije samo događaj koji mijenja našu osobnu sudbinu, to je događaj koji mijenja cijeli svijet.

Uskrsnuće je prvi čin nove stvarnosti, novog stvaranja. Sv. Augustin je rekao: “Kristovo uskrsnuće je naša nada; njegova slava je naša budućnost” (Sermo 229P). U toj jednoj rečenici sadržana je istina Uskrsa: ono što se dogodilo Kristu, događa se i nama koji Mu pripadamo. Njegovo uskrsnuće je zalog naše preobrazbe, ne samo jednom u budućnosti, nego već sada u životu koji živimo po vjeri. Uskrs nije samo povratak u život, nego preobrazba života. Krist ne ustaje iz groba onakav kakav je bio prije smrti. On dolazi preobražen, proslavljen. I to je ključno: Uskrs nije povratak u život prije smrti, nego početak novog života. Početak nečeg sasvim novog.

To novo ne zahvaća samo Krista. U Njemu, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Papa Franjo je u homiliji na Uskrs 2020. godine rekao: “Uskrs znači da Krist živi. Ne samo da je jednom uskrsnuo, nego živi sada, i korača s nama. U smrti nije nestalo sve, počelo je nešto novo” (Trg sv. Petra, 12. travnja 2020.).

Upravo to: uskrsnuće nije kraj priče, nego početak preobrazbe svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je kao sjeme novog svijeta, novog života, posađeno u ovaj svijet. U Njemu, u Kristu Uskrslom, Bog najavljuje što želi učiniti s cijelim stvorenjem. Sveti Pavao govori da “sva stvorenja uzdišu i muče se u porođajnim bolima” (Rim 8,22), čekajući otkupljenje. A otkupljenje počinje s Kristovim uskrsnućem. To također znači da se Božji plan ne odnosi samo na našu dušu, nego i na tijelo, na povijest, na zemlju, na sva stvorenja, na svemir. Uskrsnuće Kristovo je kao sjeme novog svijeta zasijanog u ovaj svijet.

2. Suuskrsnuće s Kristom

Zato nas danas sveti Pavao u Poslanici Kološanima, čije smo riječi slušali u drugom čitanju, poziva: “Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” (Kol 3,1-2).

Ove Pavlove riječi osobito odjekuju u kontekstu Jubilejske godine u kojoj se nalazimo, a koja nas podsjeća da smo pozvani biti “hodočasnici nade”. Težiti za onim gore ne znači bježati od svijeta, nego živjeti u svijetu s pogledom usmjerenim prema Bogu, prema dobru, prema onome što Duh Sveti nadahnjuje u našim srcima. Hodati kao hodočasnici nade znači slijediti put koji nije uvijek lak, ali je ispunjen smislom, jer nas vodi k punini života. To je svakodnevno usmjerenje prema onome što oplemenjuje, što gradi zajedništvo, što donosi mir i radost, i što nas sve više suobličuje Kristu. Drugim riječima, ako smo uistinu zahvaćeni Uskrsom, onda i naši pogledi, naši prioriteti, naši životi moraju biti drugačiji. Ne bježimo iz ovoga svijeta, ne skrivamo se u njemu i zatvaramo u sakristije, ali u njemu više ne živimo po starim zakonima tame i sebičnosti, samo tjelesnosti i propadljivosti. U nama se već vidi trag novoga.

A što znači „suuskrsnuti s Kristom“? To znači da je naše srce, naša volja i naš cijeli život već sada zahvaćen Njegovim uskrsnućem, da participiramo u njegovom novom životu. To nije samo obećanje za budućnost – to je stanje sadašnjosti. Sv. Pavao će u Poslanici Galaćanima za sebe reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene” (Gal 2, 20). To nije neko  mistično Pavlovo iskustvo, nego živa vjera u Krista Uskrsloga, njegovu ljubav u nama i naše otkupljenje. To je nova stvarnost koju je Bog po Kristu, svome ljubljenom Sinu, učinio za svu svoju djecu.

Po krštenju participiramo u smrti i uskrsnuću Kristovu, i mi smo prešli iz smrti u život. U duhovnom smislu, mi smo već prošli kroz Uskrs – sada nam preostaje naučiti živjeti iz te stvarnosti. Suuskrsnuti s Kristom znači imati novo mjerilo, novi pogled, novu osjetljivost, novi život. Gdje svijet vidi gubitak, od sada, u svjetlu Kristovog uskrsnuća, vjernik vidi priliku za vjernost. Gdje svijet vidi smrt, kršćanin zna da Bog tu može donijeti život.

Sv. Pavao tvrdi: “Ta umrijeste…” – što to znači? O kakvoj je tu smrti riječ, kad smo još živi? Ne govori o fizičkoj smrti, nego o duhovnom umiranju: umiranju starome čovjeku, sebičnosti, grijehu, navezanosti na ono prolazno, umiranju ispraznim zabavama ovoga svijeta. Umrijeti u tom smislu znači raskinuti s logikom svijeta koji se vrti oko samo vlastitog „ja“. To znači da smo se po krštenju i vjeri već odrekli onog života koji je živio bez Boga ili protiv Boga.

Umrli smo načinu postojanja koji je bio zatvoren u sebe – da bismo mogli primiti novi život u Kristu (usp. Gal 2,20). Zato više ne živimo mi, nego Krist živi u nama. Ova smrt staroga čovjeka u nama nije tragedija, nego, dapače, oslobođenje. Ona je uvjet da uskrsnuće zaista postane naše.

Priča mi ovih dana jedan student, iz male naše župe, da je jednom upitao svoju babu kako je ona uspjela u tako teškim okolnostima života. Kaže ona njemu: „Sinko moj, ti znaš kako mi je bilo teško. Dida ti je rano umra, a ja ostala s troje dice, sama. Tvoj ćaća najstariji. Tribalo je dicu prehranit, obuć, školovat. A plaća mala, zemlja škrta, a ja sama… Ja san ti se svaki dan Bogu molila. Nekad više, nekad manje, ali san svakog jutra najprije Isusu rekla: ‘Isuse, nemoj me ni danas ostaviti samu’. I nije, sinko moj. Nikad me nije napustija, niti me razočara. I tako san ti ja s Božjom pomoći dicu svoju na noge podigla, školovala i starost dočekala.“

U ovoj jednostavnoj vjernosti svakodnevici vidi se snaga uskrsloga Krista. Ne radi se o velikim riječima, nego o malim koracima vjere, u kojima smrt sebi otvara prostor životu u Bogu i s Bogom.

3. Skriveni život u Kristu

Braćo i sestre!

Sv. Pavao nam, nadalje, govori o ovoj Poslanici i kratkom ulomku iz današnje liturgije, da je naš život skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3). To nas podsjeća da kršćanska nada nije bijeg iz svijeta, nego duboko ukorijenjena vjera da Bog neće napustiti ono što je stvorio, nego da će sve stvoreno preobraziti. To znači da smo već sada primili novi život, da smo suuskrsli s Kristom, da je On, koji je Glava našeg mističnog Tijela, već u Bogu. Ovdje, u ovoj stvarnosti, već počinje novo stvaranje.

Zato Crkva nije samo zajednica koja čeka nebo, vječnost, život poslije smrti. Crkva je zajednica koja živi iz budućnosti – ali sada. Narod Božji – Crkva, u svom životu već nosi znakove tog uskrslog svijeta: u Euharistiji, sakramentima, u oproštenju, u ljubavi koja ne traži svoje, u solidarnosti sa siromašnima i potrebitima, u brizi za stvoreni svijet. Svaki čin dobrote, svaki čin milosrđa, svako zauzimanje za pravdu, za mir, za život – sve to ima smisla, jer Krist je uskrsnuo. Jer tama je već poražena, iako to još nije u potpunosti vidljivo.

Kršćanin ne zatvara oči pred patnjom, zlom i smrću. Ali mi gledamo sve to očima Uskrsa – znamo da to nije kraj, da to nema zadnju riječ. Zato naša nada nije naivna. Nije to prazna utjeha: „Bit će dobro“, “Sve će biti u redu”. Naša nada je ukorijenjena u stvarnom događaju: Krist, koji je ubijen, sada živi. I to nije samo Njegova pobjeda – to je početak pobjede koja zahvaća sve.

Pavao nas podsjeća: “Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu. Kada se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi” (Kol 3, 3-4). Ovo je srce naše nade: naš pravi život nije više ovdje podložan propadljivosti, nego skriven s Kristom – i tek će se u potpunosti očitovati kad On ponovno dođe, u susretu s Njime.

Da je naš život skriven s Kristom u Bogu znači da naše pravo postojanje, naš identitet, naša punina – više nisu određeni samo onim što se vidi, samo ovozemaljskim. Naš život nije sveden na uspjeh, status, zdravlje, ni na bol i neuspjehe. Naš život sada ima svoje uporište u Bogu, u Kristu, u uskrsnuću, u najjačoj snazi života. I to je istina koju svijet ne vidi, ali vjera prepoznaje i koja daje bogatstvo i smisao našem životu. To znači da već sada pripadamo budućnosti, iako nam svakodnevica još uvijek nosi križ. To je sigurnost koju nitko, ni grijeh, ni nevolja, ni tjeskoba, ni golotinja, ni glad, ni pogibao, ni mač, ni smrt… (usp. Rim 8, 35) ne može uzeti, oteti i uništiti – jer je skrivena u Bogu.

Život skriven s Kristom nije skrivanje od stvarnosti, nego duboka ukorijenjenost u Božju prisutnost. To je život koji ne traži slavu ovoga svijeta, nego vjernost Onome koji nas poznaje po imenu. To je život koji se ne temelji na prividima, nego na istini Uskrsa.

4. Poteškoće uskrsnog života i hrabrost vjere

Ali znamo, braćo i sestre, da nije lako uskladiti svoj život s tom novom snagom uskrsnuća. Suvremeni čovjek suočen je s brojnim zaprekama: duhovna površnost, ubrzani ritam života, stalna izloženost medijima koji promiču vrijednosti daleke Evanđelju, svijet koji nameće hedonizam kao ideal života, borba za uspjeh i samodostatnost koja ostavlja malo prostora za Boga. Osjećaj izgubljenosti, tjeskobe, pa i besmisla, često paralizira našu volju da živimo kao djeca svjetla, djeca uskrsnuća.

Tu su i dublje unutarnje zapreke: nepovjerenje prema Bogu, rana nevjere da nas On stvarno može promijeniti, pa i navika na vlastite grijehe. Uskrsna vjera traži hrabrost – da ostavimo ono staro i krenemo putem koji vodi prema gőre, prema Onome koji sjedi zdesna Bogu.

Kako to nadvladati? Kako Uskrs učiniti našom svakodnevnom stvarnosti? Kako uskrsnom snagom prožeti našu svakodnevicu? Prije svega – redovitom molitvom i življenjem sakramenata. Nije dovoljno samo za Božić i Uskrs ići na Misu. U sakramentima nas Krist dotiče i mijenja iznutra. A to je proces našeg duhovnog života koji ne smijemo zaustaviti i koji traje cijeli život.

Zatim, uskrsnom stvarnošću prožimamo život razmatranjem Božjih otajstava o Kristovom životu i njihovog značenja za nas.  Sv. Luka nam kaže za Blaženu Djevicu Mariju: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ ( Lk 2, 19). Potrebno je, dakle, događaje iz Isusovog života, uvijek iznova pohranjivati u srce i tu o njima prebirati – razmatrati.

Uvijek pijemo istu vodu, ali svaki put ona ima u nama drugi, novi učinak. I bez nje nam nema života. Tako je i s Božjom riječju. Potom, konkretnim odlukama koje vode k jednostavnijem, iskrenijem i nesebičnijem životu. Našem uskrsnom životu doprinosi traženje zajedništva s onima koji vjeruju – jer vjera se ne živi u osami. Ta udovi smo jednog Mističnog Tijela Kristova. I konačno – ustrajnošću. Nema uskrsnuća bez križa, ali svaka ustrajna vjernost Bogu već je sudjelovanje u novom životu.

Zato, braćo i sestre, slavimo Uskrs ne samo s pjesmom, boljim ručkom, slobodnim danom, zabavom, opuštanjem, putovanjem… nego sa životom. Ne samo s osjećajima, nego s djelima. Jer ako vjerujemo da je Krist uskrsnuo, onda ne možemo više živjeti kao da nije uskrsnuo. Ne možemo se miriti s nepravdom, s mržnjom, s laži, s očajem. Pozvani smo živjeti kao djeca Uskrsa, kao ljudi nove stvarnosti, ljudi novog života.

Braćo i sestre,

Uskrs je više od proslave jednog čuda. To je proglašenje početka obnove svega. To je Božji “Da” ovom svijetu – ali ne svijetu kakav jest, nego kakav može postati po Njegovoj milosti. I mi smo pozvani biti dio toga. Pozvani smo biti „radnici uskrsnuća“. Jer Krist nije samo uskrsnuo za nas. On je uskrsnuo s nama i za svijet.

5. Molitva za uskrsni dar

Neka uskrsli Krist, Gospodar života, pošalje svima nama snagu da ostanemo vjerni, hrabri i radosni u svjedočenju novoga života. Neka u našim srcima uskrsne mir, u našim domovima ljubav, a u našoj svakodnevici hrabrost za dobro. Molimo Gospodina da u svima nama živi svjetlo njegova Uskrsa – i da nikad ne klonemo – jer On je s nama, živ i prisutan, sada i u vijeke vjekova.

Amen.

Foto: I. Grbić

Vazmeno bdjenje na Veliku subotu, 19. travnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Bdjenje je počelo s blagoslovom novog ognja na Trgu sv. Stošije ispred katedrale.

Hvalospjev Uskrsnoj svijeći otpjevao je don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa. Za vrijeme bdjenja vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je poškropio puk blagoslovljenom vodom. Mons. Zgrablić je istaknuo bogatstvo simbola u svetoj noći Vazmenog bdjenja: oganj i svjetlo razgone tamu, riječi Saveza i obećanja, pjesma uskrsne pobjede, voda koja čisti i daje da sve živi.

Razmatrajući navješteno Evanđelja po Luki, nadbiskup je rekao da žene, prve svjedokinje Uskrsloga, “dolaze na grob s ljubavlju, ali i s očekivanjima koja su im još uvijek vezana uz smrt. Umjesto tijela, nalaze prazan grob i čuju riječi koje i nas potresaju: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“. Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva su na grobu. Imaju dobre namjere, ali pogrešna očekivanja. Traže Isusa ondje gdje ga više nema – među mrtvima”, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je vjernike da se zapitaju u kojim modernim grobovima mi tražimo Isusa, a On tamo nije. “I mi često tražimo život tamo gdje ga nema: u pretjeranom radu, gomilanju materijalnih dobara, potrošnji, neumjerenoj zabavi, u ugađanju samo sebi, hedonizmu, ispraznostima društvenih mreža. Tražimo život u stvarima koje ne hrane dušu ili čak razaraju. Ponekad tražimo Isusa u religijskom ritualu, bez stvarne vjere i međusobne blizine. Mislimo da je dovoljno „biti dobar“ ili „ići na misu“, „sudjelovati u obredu“, ali ako nema osobnog susreta s Uskrslim, to postaje prazan grob”, upozorio je mons. Zgrablić.

„Moderni grob“ može biti i nostalgija za „starim vremenima“ kad je vjera bila jača, “jer Isus ne ostaje u prošlosti, nego nas zove da ga susretnemo u stvarnosti sadašnjeg trenutka. Možda tražimo Isusa u uspjehu, statusu, politici ili institucijama, očekujući da nam Bog dâ sigurnost i utjehu na način koji se uklapa u logiku svijeta. No, Uskrsli ne boravi u strukturama moći, već u lomljenju kruha s malenima i poniznima, u tišini snage uskrsnog sakramentalnog susreta. Ponekad tražimo Boga tek kad je sve „posloženo“, čisto i dostojno. A On dolazi u naš križ, pukotine života, u ranjenost, svakodnevicu. Isus ne dolazi u grob „sterilnog savršenstva“, nego u raskajano i ponizno srce. Uskrs je uvijek poziv: Ne traži Živoga među mrtvima. On ide pred tobom. Traži ga gdje život buja – u susretu, u služenju, u ljubavi, u patnji podnesenoj s vjerom, u njegovoj Riječi, u sakramentima, u molitvi gdje se u njegovo ime sabiru dvojica ili trojica, u svetosti života”, poručio je nadbiskup.

Naglasivši da Krist otkupljuje prošlost čovjeka, nadbiskup je rekao da Isus ulazi u nju, daje joj smisao, liječi rane i izvodi čovjeka iz prošlosti. Ali, to čini s nama, čeka da mu otvorimo vrata našeg srca. “Krist donosi Savez utemeljen na ljubavi, a ne na strahu i zakonu. Donosi novi život, uskrsli život, koji nije tek popravak staroga, nego preobrazba iznutra”, rekao je mons. Zgrablić.

Istaknuvši riječ Anđela ženama: “Sjetite se kako vam je govorio…”, nadbiskup je rekao da se vjera hrani pamćenjem. I Vazmeno bdjenje je noć puna sjećanja čija liturgija vodi kroz čitavu povijest spasenja; stvaranje svijeta, Abrahamov vjernički hod, Izraelovo oslobođenje iz Egipta, prorokova obećanja, uskrsna zora. “Anđeo ženama ne nudi novost, nego ih podsjeća: ‘Sjetite se što vam je govorio’. To je poziv i nama: Kad ti je teško, kad si tužan, kad vidiš samo grob pred sobom, kad obaraš lice k zemlji i kad si zbunjen i prestrašen kao žene na grobu u Evanđelju, sjeti se što je anđeo rekao ženama, što je Gospodin rekao tebi: da te ljubi, da si dragocjen u njegovim očima, da je umro za tebe, da je za tebe otvorio svoje srce na križu da u njega uđeš, da participiraš na njegovom uskrslom životu, da ti je ime zapisano na nebesima i urezano u dlan Božje ruke, da nisi sam, da je On s tobom u tvojoj pustinji, da ti je pripremio vječno boravište na nebesima. Sjeti se njegovih riječi i djela u tvom životu – jer to će ti pomoći i kad ti sve izgleda prazno. Sjećanje će postati tvoja snaga koja raspiruje nadu, pa i u najtežim trenucima života i umiranja”, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Učenici nisu povjerovali ženama. Evanđelist kaže da su im njihove riječi zvučale kao “besmislica, tlapnja”. “Nisu razumjeli što je uskrsnuće. Nitko do tada nije imao iskustvo uskrsnuća i susreta s Uskrslim. I danas nije drugačije: mnogima Uskrs zvuči kao lijepa, ali neuvjerljiva priča. Zato ostaju samo na bojanju jaja, šunki, luku i dobroj ‘spizi’. Na Bdijenju nismo zbog priče i besmislice. Mi smo tu jer je grob stvarno prazan. Jer Crkva dvije tisuće godina svjedoči živoga Krista Uskrsloga koji mijenja živote. Jer milijuni svetaca nisu slijedili bajke – nego su Uskrslog stvarno susreli. I za svjedočanstvo nama prolili su svoju krv”, poručio je nadbiskup.

Ivan i Petar simboliziraju nadu, traženje – oni trče do groba, žele saznati istinu. “Ne zadovoljavaju se neznanjem ili ravnodušnošću. Ne vjeruju drugima, žele se sami osvjedočiti. Trčanje do groba je i za nas snažna slika – to je čin nade, unutarnjeg nemira koji traži odgovor. Vjera se rađa na tom mjestu – u pokretu, traženju, u odluci da ne ostanemo u sumnji, nego da je nadilazimo. Prava vjera ne proizlazi iz onoga što možemo vidjeti ili dokazati – ona nadilazi razum i postaje povjerenje. Vjera je čin srca, ne samo uma. Povjeriti se Božjoj Riječi znači staviti život u ruke Nekoga većeg, u Božje ruke, čak i kad to ne možemo do kraja shvatiti”, istaknuo je mons. Zgrablić.

Ohrabrio je sve da se ne boje ako sumnjaju, ali neka ne ostanu na mjestu; nego krenu, traže, slušaju Riječ Božju. “Vjera ne znači imati sve odgovore, nego imati hrabrosti krenuti čak i kada ne vidiš jasno. To je vjera Uskrsa – vjera koja se rađa iz tame groba, ali koja ne ostaje u tami”, rekao je nadbiskup. Potaknuo je vjernike da ne izađu iz crkve “kao potrošači svetoga, nego kao svjedoci Onoga koji je živ”. “Krist je uskrsnuo. To znači da nismo izgubljeni, da povijest ima smisao, da nijedna smrt nije kraj, da se isplati opraštati. Isplati se činiti dobro bez interesa. Isplati se boriti za dobro. Isplati se ljubiti i uz žrtvu, sebedarje i odricanje. Isplati se živjeti. Isplati se čak i umrijeti. U svetoj noći, majci svih bdijenja, Crkva izgovara: Aleluja! Krist je uskrsnuo, On je živ, ne samo svojom Riječi, nego proslavljenim životom u kojem i ti imaš već udjela i kojeg ti On u punini želi darovati. Primi ga radosnom vjerom”, poručio je nadbiskup Zgrablić i svima poželio blagoslovljen Uskrs.

I.G.

Foto: I. Grbić