Arijana Baraba
Morsko i dno – dna
Jedan znanac ovih nas dana pita znamo li koliko se troši i zarađuje, ovisno s čijeg stajališta promatramo, u poznatom “zadarskom” restoranu na Kornatima. Pojma nemamo. Koliko? Jedne večeri, kaže, okrenulo se 500.000 kuna! Ili, pola milijuna, boljeg razumijevanja radi.
Za onoga tko dosad nije imao tu privilegiju da u ovome restoranu potroši par tisuća eura, valja naglasiti da isti ne raspolaže odjednom ni sa tri stotine stolova više ni sa terasom na susjednom otočiću. Nipošto, tajna je u dnevnom meniju restorana i džepovima konzumenata. Svi zadarski tajkuni, pojašnjava nam dalje naš sugovornik, i ovoga su se ljeta poslovično slijevali tamo jedan za drugim i trošili po nekoliko tisuća eura po stolu. Puno manja, navodno, nije ni napojnica vlasniku.
Iako će drugi skeptičan sugovornik pokušati demantirati ovu priču, drugom tvrdnjom – da je jedan drugi zadarski ugostitelj na Puntamici, a koji za potrebe ove priče recimo da je po vrsti klijentele neki pandan ovome kornatskom, u najboljem dosad danu zaradio bijednih 150.000 kuna, matematika je na sreću nefleksibilna stvar.
U kornatski restoran, naime, ne ide se ni na girice ni na lignje, nego jastoge, kovače i sličnu elitu s dna mora. (Dnu – dno?) Ako je, dakle, kilogram jastoga 700 kuna, a botelja vina stotinu kuna više ili manje, u prosjeku, onda je vlasniku ove zlatne koke tog sjajnog dana trebalo tek dvjesto stolova za kojim bi sjedilo u prosjeku četvero ljudi i jelo dva kilograma jastoga koje bi zalili s 1,4 litre vina. A znamo da to i ne ide pod baš tolikom kočnicom, kad krene…
Dakle, sporno je nešto sasvim drugo u ovoj priči o morskome raju za sve zadarske tajkune i jednoga ugostitelja. Sporno je to što slika uvale prepune mega i manje mega jahti zadarskih registracija, stolova prepunih jastoga i ljubitelja tog gospodina prepunih džepova koji su u periodu privatizacije otkrili bespuća svojih – nepaca, može govoriti o samo dva scenarija. Grad iz kog dolaze – Zadar – ili je jedan jako bogat grad kad ima toliko bogatih ljudi ili će ipak biti da je to grad koji su taman ispraznili da bi na opisanom mjestu trpali u svoje gladne i profinjene želuce!?
Ovdje dolazimo, na sreću, do već najavljene matematike. Da bi slika Zadra bila ekvivalentna opisanim Zadranima, ovdje bi trebala cvasti proizvodnja, rasti plaće, standard… No, nije tako. Dakle, zadarski poduzetnici koji al pari s pravim inozemnim biznismenima ovdje dolaze prežderavati se iako s njima nemaju nikakve veze, nisu problem. To koliko će tko daleko putovati i u kakve će se sve vrste kriminala uplesti da bi ga drugi kriminalac iz sela vidio da može posjeti odjednom više mjesečnih plaća od njega, to nije društveni problem. Društveni problem nije uopće na Kornatima. Kamo sreće da je ljeto cijele godine, pa da se više tamo zadržavaju!?
Au contraire, dakle! Problem je što u Zadru nitko ne troši. Isti ovi šta za jedan ručak na Kornatima prožderu četiri plaće svojih zaposlenika u Zadru – kroje Zadar po svojoj mjeri i već nam je svima na knap. A njih Zadar zanima – ne kao grad u kojemu bi se razvijali, u kojemu bi trošili ove tisuće eura za dva sata pokazivanja, ili kao grad u kojem bi trošili na ekskluzivne predmete. Zadar oni vide kao svojevrsnu svoju naftnu bušotinu, privremeno mjesto za iscrpljivanje na sve načine koje njihova bujna mašta predvidi. Sa tako zarađenim novcem – u trošenje se bježi negdje drugdje.
Zadar je tek njihova privremena destinacija. Ovdje su na radnom mjestu. Ovdje iscrpljuju, varaju i prodaju, a troše – negdje drugdje. U vrijeme penzije, odlaze u već pripremljene mauzoleje u neke druge krajeve. Zato u Zadru nema ni ekskluzivnih restorana ni uistinu skupocjenih trgovina, pa ako hoćemo – ni malo bolje knjižare.
Za sve iz kategorije “malo bolje”, idemo u Srbiju ili na e-bay. U Srbiji knjižare rade do 23.30. Kod nas ne rade uopće.
Uvijek je stvar u nijansama, sve u svemu. Da je spomenuti restoran s Kornata u srcu Zadra, recimo, opisani bi scenarij već bio prihvatljiviji. Da naši ugojeni kvazi poduzetnici sjede u nekom svom elitnom dijelu Zadra i spajaju stolove, časte vlasnike izdašnim napojnicama – problem bi bio neznatan, ako bi ga i bilo. Značilo bi to da troše svoje mukom zarađene novce i nemaju se ni što ni pred kime skrivati. Ali, ne. Naši junaci znaju da bi im u tom scenariju ozbiljno prijetila mogućnost da će ih vidjeti neki od potplaćenih ili neplaćenih radnika koji bi se lako mogao zaletjeti za stol i preplaćenog jastoga servirati u – Bog zna čije krilo.
Ovako rizika nema. Njihovi radnici definitivno nemaju ni za gumenjak kojim bi doplovili do Kornata, a sve da se to nekim čudom i dogodi, teško da bi mogli od sve redom sličnih nadebljanih guzica razabrati koja je ona – njihovog gazde. Dakle, preferira se toplo i sigurno. Kao u svinjcu, što sve ovo i jest. Da se ekipa s Kornata pojavi negdje u Zadru s novčanicama eura koje dila po Kornatima kao razglednice, netko iz spontano okupljene ekipe sa susjednih stolova prepoznao bi sigurno u šarmantnom sjedokosom tajkunu pljačkaša vlastite firme iz 80-te, drugi bi u sličnome ugledao šefa partije iz 89-te, a treći… Rizik je, sve u svemu, golem, pa otud grupiranje po otocima. Nema tu, nažalost, nikakvog ni glamura ni elitizma. Ma kakvi. Pitanje je da li uopće itko od njih zaista uživa u tom preskupom jastogu i brodovima vrijednim kao manja zgrada.
Dobri poznanici koji cijeli život jedva spajaju kraj s krajem iz godine u godinu jedva čekaju srpanj da ispune tri čeka po dvije stotine kuna i za to nakupuju pašteta, kave i mlijeka, vode, pa sa 6-metarskim brodićem krenu put Ista na… Koliko ih frižider izdrži. To je ljubav prema moru i brodovima! A ovo s Kornatima… Samo komedija. Daj Bože da je i pouka.
Arijana Baraba
ONLINE (Na)opaki svijet Antuna Novoselovića Baje
Životni put našeg prijatelja Antuna Novoselovića Baje, privremenog podstanara u Zrinsko frankopanskoj 20, nadnaravna je priča s elementima misterije i znanstvene fantastike koja će gledatelja u neizvjesnosti držati prikovana za stolac sve do samoga kraja.
Kod njega ništa nije onako kako se čini, sve je drukčije od onoga u što bi se čovjek zakleo, ono što jest, ustvari nije, i na kraju je sve isto, osim stalnih obrata u svemu i ničemu.
Mnoge smo situacije i ljude do sada uspoređivali sa kultnim američkim serijalom „Zona sumraka“, ali nikad ovoliko osnovano.
Redom…
Koliko god se to danas činilo nevjerojatnim, Baja je nekad bio šef zadarske Krim policije.
Kao i sada, u medije je češće dospijevao zbog skandala, no zbog rezultata posla.
Slučajno ili ne, usred mnogih skandala o kojima se iscrpno pisalo, Baja je…
Dobio otkaz?
Nečastan otpust iz Policije?
Ne.
Orden, pa umirovljenje.
U naponu snage, u ranim četrdesetima, tek što je u rujnu 2009. dobio nagradu MUP-a zbog “iznimno visoke profesionalnosti i predanosti poslu”, u ljeto 2010. naš je Baja – prijevremeno umirovljen.
Tako “predan” policajac, netko bi pomislio, iscrpljen je od “posvećenosti” poslu pa će ostatak će života uživati u miru i tenisu, recimo?
Ne. Ovaj “profesionalni” policajac odlazi istog časa u – SDP.
Otamo grmi protiv nepotizma i raznoraznih društvenih nepravdi, tvrdi da se bez stranačke iskaznice HDZ-a ne može ništa…
Ali samo dotle dok u javnost nije procurila informacija da upravo on, točnije njegova obiteljska tvrtka, bogato posluje s državnim – HEP-om!?
Novoselović se povlači sa javne scene, nema više ništa reći ni o nepotizmu, ni o pogodovanju, još manje o javnim tvrtkama, zapošljavanju i natječajima. Nestaje sa lokalne i nacionalne političke scene i iz Gradskog vijeća, s Trga 5 bunara… Nema ga nigdje.
Ako ga tko traži, sad je u Zrinsko frankopanskoj 20. Izbacio je kamere pred ured obiteljske “Lav zaštite” i, piše na stranicama iste, bavi se zaštitom ljudi i imovine, odnosno detektivskim poslovima.
Točno kako i priliči nagrađenom, pa prijevremeno umirovljenom policajcu.
Opet – ne.
Policajac Baja niti koga štiti niti osigurava, koliko je poznato niti ne uhodi i ne provjerava.
On – čisti!?
Sa pola gradskog SDP-a, da ne zaboravimo, i očitava brojila potrošnje električne energije stanovnicima Zadra, a s metlom je došao i do Ploča, Bjelovara, Koprivnice… Do danas moguće da je pokrio i Sloveniju, nismo provjeravali neko vrijeme.
Ured od cca 20 kvadrata, zaposlenih malo i ništa, poslovno iskustvo nula, klijentela uglavnom policija i DORH… Kao da ništa nije.
Policajac Baja se reklamira kao detektiv, a u praksi čisti, na natječaje izlazi sa jednom, pobjeđuje sa desetom brojkom, direktor firme mu je sin, ali za sve se zove tatu…
Ništa ne smeta.
Inspektor prerušen u spremačicu, službeno je, ne zna proste radnje dijeljenja i množenja, ali sasvim dobro uspijeva.
Dapače. Dok se domaće gospodarstvo uslijed pandemije strmoglavo srozava, Bajina Lav zaštita doživljava poslovno proljeće.
Kako smo uvodno rekli, Baja je oživotvorena Zona sumraka.
Jedva čekamo novu epizodu.
Arijana Baraba
Župan nije jedini. Svi se trebaju bojati Marka Pupića Bakrača, odavno!
Najveća laž koju je Sotona prosuo jest ta da – ne postoji. Baš kao što je najveća laž koju je izrekao Marko Pupić Bakrač ona da se “njega nitko ne treba bojati”.
Kako pogrešno. Markom Pupićem Bakračem trebali smo biti užasnuti svi, odavna.
Tu je, međutim, jedna moguće još i gora njegova izjava:
“Shvaćaš li da mi je zbog tvog idiotizma izmaltretirana cijela obitelj?” – kazao je obraćajući se putem medija županu Longinu, istom onomu kojemu je par dana prije i ozbiljno zaprijetio.
Njemu je izmaltretirana cijela obitelj!?
Istom onome koji od ženinog otkaza naovamo ništa drugo ne radi ni na radnom mjestu ni kod kuće ni u krevetu, osim što maltretira i smišlja kako izmaltretirati svakog za koga mu se pričini da je korisno.
Njegova je obitelj izmaltretirana!?
Tko točno? Punica, radnica iz Maraske koja je nakon umirovljenja (prema njegovom iskazu) “u dva dana” digla zgradu sa osam apartmana na Pagu? Ili žena? Smijenjena direktorica javne tvrtke sa milijunima eura vrijednim nekretninama? Sin i nevjesta zaposleni u Bolnici dan nakon što su izašli s fakulteta? Svaki u svojoj vili s bazenom ispred, iznad i oko svakog apartmana… Sve ih vidimo kako shrvani i izmaltretirani plaču nad svojom sudbinom uz tropske koktele i roštilj okupljeni na krovnom bazenu najnovije, treće obiteljske vile u Josipa Kosora.
Kakve li nesretne sudbine. Da namakneš milijune eura, nabiješ ih svima na nos, ponosno, kao da si ih nakon 45 godina muke i znoja donio iz Njemačke, pa u istoj ulici nanižeš čak tri vile jer tebi nitko ništa ne može. Zar to nije svima jasno?
I, taman kad si mislio da je gotovo, da si prošao “lišo”, da te nitko ništa neće pitati – ni kako ni odakle, ono puna kuća policije. Ispada da ne smiješ ni prijetiti!? Kakve li nesreće.
Marko Pupić Bakrač već osam godina ne radi ništa drugo osim što maltretira, zlostavlja i nasrće na sve moguće načine na random odabrane adrese, sve sa samo jednom premisom, prvom i zadnjom koju je zapamtio iz djetinjstva – “reci joj dok ti ne kaže”.
Galami, provocira nerede i sukobe, vrijeđa, kleveće, podmeće i rovari sa sve redom sličnima sebi kao neka neuka i podla baba kakvu svijet nije vidio. Pod platformom, dakako, “drž’te lopova”.
Hoće li ga netko pitati konačno – gdje su lopovi bili prije 2013., kad je “izmaltretirana obitelj Pupić Bakrač” nogom u dupe izbačena sa Zračne luke Zadar?
Do tada je sve bilo ok?
Kakva glupost.
Jednaka onoj da je “kineski ražanj” nakon policijske posjete sve sem ražnja na kojem Kinezi okreću pse (a pas sa slike je zadarski župan).
Sad je “kineski ražanj” – “sintagma“, “vic”, “stari narodni izraz”… Ni prijetiti ne zna kako treba. Što je donekle i u skladu sa svim ostalim aspektima njegova života. Na terorističkim (nikako ne političkim!) tiskovnima se predstavlja kao inspektor RH, na radnom mjestu ga nema, kod kuće je rogonja… Pa jasno da na kraju nije niti onaj tko bi prijetio?
Istovremeno, MPB je jedini sudionik političkog života u Zadru otkad pamtim, a koji je u kratkom periodu više puta “imao posla” s oružjem. Te mu je bačena bomba, te prodaje oružje, te mu je u kući pronađen cijeli arsenal…
Učinak sudjelovanja MPB u društvenopolitičkom životu Zadra ravan je savezničkom bombardiranju grada. Trebat će desetljeća da nakon ove predstave ovdje izraste opozicija vrijedna slušanja, rasprave i komentiranja.
U pravu je Longin kada kaže da čak niti nije pitanje vlastitog straha kad prijavljuje prijetnju Marka Pupića Bakrača na čijem je Facebooku i dan danas “obećanje” da će biti nabijen na kolac.
Marko Pupić Bakrač je možda bio nebitan, pa je možda poželio postati bitan, možda je u nekim trenucima to i mogao biti, ali danas je krajnje opasan, suočen sa drugom starom narodnom – “dabogda imao, pa nemao”.
U jednom je trenutku imao sve – gradilišta, stanove, punu kesu i medijski mir.
Danas je obrnuto. Žena je bez posla, njemu se ozbiljno trese stolica u Ministarstvu poljoprivrede, pod povećalom je čak i opravdanost bolovanja na kojemu je skoro tri mjeseca, na zadnjim je izborima potvrdio biračko tijelo u težini 128 glasova. Umjesto pilota s aerodroma, horde turista i građevinskih radnika, kućama mu sad šetaju DORH, porezni inspektori i policija.
Sad je pravi trenutak za ispeći kokice, zavaliti se i gledati. Tko mu je sljedeći kriv i tko će platiti?
Jedini je problem što se komedija s elementima krimića naglo pretvara u ratni film.
Neugodna poruka svih predstava u režiji Marka Pupića Bakrača jest – “mene ne dirajte jer ćete požaliti” i vrlo brzo će to biti jasno svima.
On stoji na prvoj crti obrane krajnje sumnjivo stečenog obiteljskog bogatstva i ni metar dalje. Do sada mu je sve pošlo za rukom, pa misli da će i prijetnje.
Na potezu je Ivica Škara i ODO Zadar.
Može li Marko Pupić Bakrač što nitko ne može?
Arijana Baraba
MADE IN KLOKOČEVCI Je li Glasovac zadarska Slavonka, slavonska Zadranka ili – zagrebačka karijeristica?
Netko je strašno zamjerio jer je u zadnjoj kolumni o rasulu u SDP-u Zadar kao krivo napisano da je Sabina Glasovac “sa sjevera Hrvatske”.
Jer da Slavonija nije na sjeveru nego na istoku. Toliko smo veliki. Da nam je malo i četiri strane svijeta.
Uz duboke isprike, dopuštamo da je Glasovac i sa samog zenita iznad Slavonije, Dalmacije i Zagreba, pa da je to predisponira za političko čudo koje je danas kandidat za gradonačelnicu Zadra, sutra za saborskog zastupnika iz Slavonije, dogodine za međimursku županicu (?)…
Najpreciznije moguće, aktualni glas Slavonaca u Saboru i članica Predsjedništva socijaldemokrata u Zadru nije ni sa sjevera ni sa juga nego – iz Klokočevca.
Selo je to površine 33,58 km², sa oko 160 kuća. Je li presudno jesu li Klokočevci na jugozapadu, sjeveroistoku, sjeveru ili nadiru Republike Hrvatske… čini se da i nije.
Bitnije pitanje jest kako je žena iz Klokočevca uspjela postati članicom Predsjeništva SDP-a Zadar 2020. godine?
Tri dana nakon što je dospjela u Sabor zahvaljujući glasovima “rodne” Slavonije.
I kako je došla u poziciju da žica glasove “svojih” Slavonaca tri godine nakon što se nudila za gradonačelnicu – Zadranima?
Istina, nije da ne odgovara smjeru kojim zadarski SDP tone već godinama.
Članica Predsjedništva iz Slavonije ustvari se sjajno uklapa u vodstvo koje čine fetivi Zadrani Radeta, Mrčela i Gaši.
Radi se o tome da se još od mandata Antuna Novoselovića Baje Slavonci dobro zabavljaju sa zadarskom političkom scenom, sa SDP-om Zadar i sa samim biračima.
Baja je izgradio milijunski biznis na plećima poreznih obveznika, a Glasovac saborsku plaću i mirovinu.
Krajnje je pogrešno nazivati je i zadarskom Slavonkom i slavonskom Zadrankom. Nakon svega viđenog, sa sigurnošću se može reći tek to da je njena prava adresa – Zagreb, a jedina domovina – matična banka.
Zadar se i bez navedenih od neovisnosti zaista nagledao kojekakvih igrokaza na sceni koju zovemo političkom, ali ova se čini posebno iskarikirana.
Ovo nisu političke igre u SDP-u. Prije igre gladi.
-
Svijet5 dana prije
Upozorenje zbog zimske oluje: Pripremite se za intenzivne vremenske uvjete!
-
Hrvatska4 dana prije
Objavljena karta: Evo kad će u Hrvatskoj početi snijeg!
-
Hrvatska5 dana prije
Stiže promjena vremena uz obilne oborine, bit će i snijega
-
Svijet5 dana prije
Tri europske zemlje dijele građanima brošure o tome kako preživjeti rat. Evo što u njima piše
aura
19. listopada 2010. at 12:14
Ovo je živa istina…nažalost