Sudar između svemirskih objekata može izazvati lančanu reakciju u kojoj krhotine razaraju druge objekte, stvarajući sve veće oblake smeća. Takav bi razvoj događaja mogao učiniti orbitu toliko zagušenom da postane neupotrebljiva za satelite i istraživanje svemira.

Sudari s otpadom su se događali

Kada je u studenom prošle godine svemirski otpad krenuo prema Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS), sedam astronauta moralo je brzo reagirati. Ruska letjelica, spojena na postaju, uključila je motore na pet minuta, pomaknuvši ISS iz putanje opasnog smeća.

Da postaja nije promijenila orbitu, krhotine bi prošle na udaljenosti od samo četiri kilometra od njih, što je moglo imati katastrofalne posljedice, upozorava NASA.

Ovakvi manevri nisu rijetkost. Od prvog stalnog naseljavanja ISS-a 2000. godine postaja je više desetaka puta mijenjala putanju da bi izbjegla sudare s otpadom. Taj problem raste svake godine jer se broj objekata koji kruže oko Zemlje eksponencijalno povećava.

“U posljednje četiri godine broj objekata u svemiru dramatično je narastao”, ističe dr. Vishnu Reddy, profesor planetarnih znanosti na Sveučilištu u Arizoni. “Sve više se približavamo situaciji koju godinama pokušavamo izbjeći”, rekao je on i dodao da je jedna od najvećih prijetnji je hipotetski scenarij poznat kao Kesslerov sindrom.

Orbita bi postala prezagušena

Prema tom konceptu, sudar između svemirskih objekata može izazvati lančanu reakciju u kojoj krhotine razaraju druge objekte, stvarajući sve veće oblake smeća. Takav bi razvoj događaja mogao učiniti orbitu toliko zagušenom da postane neupotrebljiva za satelite i istraživanje svemira.

Iako su astronauti najizravnije ugroženi, zagušenje prijeti i tehnologijama koje svakodnevno koristimo, poput GPS-a, brzog interneta i televizijskih usluga. Stručnjaci procjenjuju da je od 1957. godine do danas zabilježeno više od 650 nesreća koje su stvorile tisuće komada svemirskog otpada.

Jedan od najpoznatijih sudara dogodio se 2009. godine, kada je nefunkcionalni ruski satelit Kosmos 2251 udario u aktivni američki komunikacijski satelit Iridium 33. Taj je sudar stvorio oblak s gotovo 2000 komada krhotina većih od 10 centimetara, a manjih čestica bilo je nebrojeno više, prenosi Tportal.

Nevidljiva prijetnja

Većina otpada u orbiti premala je da bi se pratila postojećom tehnologijom, no čak i čestice veličine teniske loptice mogu uzrokovati ozbiljnu štetu. U orbiti se objekti kreću tolikom brzinom da i onaj najmanji može probiti metal, upozorava NASA.

“Ono što me najviše zabrinjava jest to da su podaci o lokacijama otpada nedovoljno precizni da bismo sigurno izbjegli sudare”, priznaje Dan Oltrogge, znanstvenik u kompaniji COMSPOC Corp.

Jednako važna je regulacija. Premda su Ujedinjeni narodi u rujnu donijeli dokument koji potiče raspravu o svemirskom prometu, konkretni zakoni i provedba ostaju nejasni. Stručnjaci vjeruju da bi SAD moglao predvoditi napore u donošenju strožih pravila. “Nedostatak regulative najveća je prepreka”, naglašava dr. Reddy. “Postavljanje normi i smjernica bilo bi od velike pomoći.”

Hoćemo li reagirati na vrijeme?

Problem svemirskog otpada često se uspoređuje s ekološkim izazovima na Zemlji. “Mislili smo da su oceani beskonačni, ali sada shvaćamo da bacanje plastike uzrokuje ogromnu štetu”, kaže dr. Nilton Renno sa Sveučilišta u Michiganu. “Svemir je poput oceana – ako ne budemo pažljivi, posljedice će biti katastrofalne.”

Stručnjaci upozoravaju da je vrijeme za djelovanje ograničeno te svaka odgoda povećava rizik od ekonomskih i znanstvenih gubitaka, a svemirski promet postaje sve opasniji.

Fascinantno novo istraživanje, objavljeno u časopisu Journal of Clinical Investigation, otkrilo je neočekivanu potencijalnu korist infekcije koronavirusom: može pomoći u smanjenju tumora.

iznenađujuće otkriće, temeljeno na istraživanjima provedenim na miševima, otvara nove mogućnosti za liječenje raka i osvjetljava složene interakcije između imunološkog sustava i stanica raka. No, ističe se u istraživanju da to svakako ne znači da bi ljudi trebali aktivno pokušavati dobiti covid.

Podaci koji ističu važnost imunološkog sustava u borbi protiv raka su značajni, a mnogi lijekovi ciljaju imunološki sustav, oslobađajući njegov potencijal.

Studija se usredotočila na vrstu bijelih krvnih stanica, monocite. Te imunološke stanice igraju ključnu ulogu u obrani tijela od infekcija. Međutim, kod pacijenata oboljelih od karcinoma, monocite ponekad mogu preoteti tumorske stanice i transformirati ih u stanice pogodne za rak koje štite tumor od imunološkog sustava.

Ono što su istraživači otkrili jest da teška infekcija covidom uzrokuje da tijelo proizvodi posebnu vrstu monocita s jedinstvenim antikancerogenim svojstvima.

Istraživači su otkrili da ovi inducirani monociti imaju poseban receptor koji se dobro veže za specifičan slijed covid RNA. Ankit Bharat, jedan od znanstvenika uključenih u ovo istraživanje sa Sveučilišta Northwestern u Chicagu, objasnio je ovaj odnos pomoću analogije brave i ključa: “Ako je monocit brava, a covid RNA ključ, tada covid RNA savršeno pristaje”.

Eksperiment na miševima

Kako bi testirali svoju teoriju, istraživački tim proveo je eksperimente na miševima s različitim vrstama uznapredovalih (stadij 4) karcinoma, uključujući melanom, rak pluća, dojke i debelog crijeva. Miševima su dali lijek koji imitira imunološki odgovor na tešku infekciju covidom, inducirajući proizvodnju ovih posebnih monocita. Rezultati su bili izvanredni. Tumori kod miševa počeli su se smanjivati kod sve četiri proučavane vrste raka, piše The Conversation.

Za razliku od običnih monocita, koje tumori mogu pretvoriti u zaštitne stanice, ovi inducirani monociti zadržali su svoja svojstva borbe protiv raka. Uspjeli su migrirati na mjesta tumora, što većina imunoloških stanica ne može postići i aktivirali su prirodne stanice ubojice. Te su stanice napale stanice raka, uzrokujući smanjenje tumora.

Ovaj mehanizam je posebno zanimljiv jer nudi novi pristup borbi protiv raka koji ne ovisi o T-stanicama, koje su fokus mnogih trenutnih imunoterapijskih tretmana.

Dok je imunoterapija pokazala obećavajuće rezultate, djeluje u samo oko 20% do 40% slučajeva, često ne uspijevajući kada tijelo ne može proizvesti dovoljno funkcionalnih T-stanica. Vjeruje se da je oslanjanje na imunitet T-stanica glavna ograničavajuća točka trenutnih imunoterapijskih pristupa. Ovaj novi mehanizam, nasuprot tome, nudi način selektivnog ubijanja tumora neovisno o T-stanicama, potencijalno pružajući rješenje za pacijente koji ne reagiraju na tradicionalnu imunoterapiju.

Klinička ispitivanja će biti potrebna kako bi se utvrdilo javlja li se isti učinak kod ljudi. Iako je malo vjerojatno da bi cjepiva protiv covida pokrenula ovaj mehanizam (jer ne koriste puni slijed RNA virusa), ovo istraživanje otvara mogućnosti za razvoj novih lijekova i cjepiva.

Vrijeme je za ponovno kalibriranje navigacijskih sustava na brodovima, zrakoplovima i, s obzirom na doba godine, saonicama Djeda Mraza: službeno se mijenja položaj magnetskog sjevernog pola te se nastavlja pomicati od Kanade prema Sibiru.

Stručnjaci američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA) i Britanskog geološkog instituta (BGS) udružili su snage – kao i svakih pet godina – kako bi proizveli novi, točniji svjetski magnetski model (WMM), javlja Science Alert.

Dok geografski Sjeverni pol ostaje fiksiran na mjestu (na samom vrhu Zemljine rotacijske osi), svjetski magnetski model precizno označava magnetski Sjeverni pol – gdje je Zemljino magnetsko polje usmjereno ravno prema dolje, savršeno okomito magnetsko polje, prenosi tportal.

A kako se željezo i nikal unutar našeg planeta pomiču, tako se pomiče i Zemljino magnetsko polje, što znači da su Sjeverni (i Južni) pol također stalno u pokretu. Ako koristite kompas ili GPS sustav, ključno je znati gdje se točno nalaze te točke.

Modelar globalnog geomagnetskog polja William Brown iz BGS-a kaže kako ranije nisu promatrali ovaj parametar toliko detaljno. “Magnetski sjever polako se kreće oko Kanade od 1500-ih, ali je u posljednjih 20 godina ubrzao prema Sibiru, povećavajući brzinu svake godine sve do prije otprilike pet godina, kada je iznenada usporio s 50 na 35 kilometara godišnje, što je najveće usporavanje brzine koje smo ikada vidjeli’, kaže Brown.

Mirni smo barem pet godina

Istraživanja sugeriraju da dva ogromna magnetska režnja – jedan ispod Kanade i jedan ispod Sibira – pokreću pomicanje magnetskog sjevera. Ponekad su promjene dovoljno dramatične da je potrebno hitno ažuriranje, izvan uobičajenog petogodišnjeg ciklusa.

Sada imamo precizniju kartu magnetskog sjevera, onu koja bi trebala biti funkcionalna i točna barem još pet godina. Po prvi put dostupna je i karta više rezolucije, koja nudi više od 10 puta više detalja: ima prostornu rezoluciju od oko 300 km na ekvatoru u usporedbi sa standardnih 3300 km.

Prema BGS-ovim istraživačima, da ste krenuli na pravocrtno putovanje od 8500 km od Južne Afrike do Ujedinjenog Kraljevstva koristeći stari model, do kraja putovanja završili biste 150 km dalje od zamišljenog cilja.

Tvrtke koje se bave mapama i logistikom, kao i vlade te nacionalne agencije, morat će ažurirati podatke. Mi kao korisnici na svojim telefonima i navigacijskim aplikacijama nećemo morati raditi ništa – ažuriranje podataka će se dogoditi automatski.

Sjeverni magnetski pol prvi je otkrio Sir James Clark Ross u sjevernoj Kanadi davne 1831. godine.

Od tada, istraživači su ga postupno uspjeli pratiti s većom preciznošću, koristeći mjerenja na zemlji diljem svijeta kao i očitanja sa satelita u svemiru.