Connect with us

Arijana Baraba

KAMIKAZE NA CESTI Zašto svatko tko ide u autoškolu dobije vozačku dozvolu?

Objavljeno

-

Ministarstvo unutarnjih poslova RH planira pooštravanje kazni za prekršaje u prometu dulje, pomnije i ozbiljnije nego što se gradila Transsibirska pruga.

Samo jutros policija je izvijestila da je kreten iz BiH prošao kroz tunel Sv. Rok sa preko 220 kilometara na sat, dok je ograničenje 100.

Ima platiti 3.000 kuna koje obzirom na stanje s naplatom kod nas, u BiH da ne govorimo, proračun RH nikad najvjerojatnije neće vidjeti, i za mjesec dana opet je dobrodošao gost. Za pretpostaviti je da će sad pokušati proći tunel sa 300?

Ironija je tim veća što su upravo u susjednoj BiH (!?) kazne u prometu rigorozne i nemilosrdne, posebno za strance. A pod strancima se tamo podrazumijevaju i Bosanci i Hercegovci koji su se morali odreći državljanstva zbog rada u Njemačkoj. Pokušajte u BiH proći kroz naseljeno mjesto sa 60 na sat i platit ćete svog Boga. Najmanje koliko ovaj ima platiti za 226 kroz Sv. Rok plus besplatna pratnja do granice koju više nećete tako lako prijeći.

U normalnim zemljama ovakvih problema nema. Jedni imaju kulturne vozače, pa ograničenja umnogome niti nema – jer nema ni potrebe, a drugi gule obzirom na visinu primanja. Što bolji auto, dakle, bolja i kazna. Pa nek juri tko ima.

Obzirom na kulturu domaćih vozača, zadarskih posebno, ne samo da bi jučer trebalo kazne za ponašanje u prometu dići u nebo, već bi tim stručnjaka koji se okupio pametovati oko novog zakona trebao razmotriti i smrtnu kaznu za neke od “prekršaja”, te pola Hrvatske poslati na ponovno testiranje.

Ako svatko ne može završiti srednju školu, fakultet da ne govorimo, dobiti dozvolu za upravljanje avionom… nikad mi nije bilo jasno zbog čega svatko tko je krenuo u autoškolu – ima vozačku dozvolu? I neinteligentni i bez refleksa i isprepadani…

Kad sagledamo cjelokupnu situaciju, ovi što prebrzo voze zapravo su i najmanji problem. On će sa 300 na sat na autocesti negdje možda ubiti sam sebe, ali ovi što voze preticajnom trakom sa 50 na sat, koče svakih osam metara, ne znaju čemu služe retrovizori i žmigavci, unazad voze na rotoru (nekidan, kod Bolnice, kunem se)… oni nas stoje glave u prometu. To su svi ovi koji su dozvolu dobili jer… nitko ne zna zašto. I danas su kamikaze na cesti.

Stalno se kunem da ću u “rush hour” (što u Zadru nije kad se ide s posla, oko 16 sati, kao u normalnom svijetu, nego oko podne, kad se ide na špicu) snimati vožnju od Relje do Poluotoka. Nema čega tu nema, osim prometne policije i kamera.

Prvo kod Pošte opća čajanka, s lijeva i desna. Ako dođeš do Pošte, jer proći Populare ovih dana prava je avantura. Svi voze u svim pravcima, s time da je jedna od dvije vozne trake u funkciji vječitog parkirališta.

Dakle Pošta. Klasika. Slobodna samo srednja traka. Paziš da ne pokupiš kojeg pješaka odmah iza kolone parkiranih auta jer ih naprosto ne vidiš, i nekako stižeš živ na semafor. Kreće party. Dvije trake voze u grad. Pola njih iz obje trake još nije odlučilo hoće li na Muraj ili most. Odluka pada u zadnji tren, kod Pegle. Opće razvrstavanje. Ovi iz desne hoće lijevo, s lijeva skreću desno… Još ako je ljeto… Ima i onih (stranci) koji se baš tu krenu polukružno okretati.

Ako ste i to preživjeli, do mosta put traje beskrajno dugo. Jedni se parkiraju, drugi se ne znaju parkirati, taksisti izlaze preko pješačkog…

I onda fantomski pješački iza semafora na mostu. Fantomski, jer ima deset godina valjda da tamo više nema pješačkog, ali u glavama Zadrana ono što je jednom ucrtano ne briše se tako lako.

Kad ste prošli semafor na mostu, dakle, cijela salva ljudi mrtva hladna prelazi cestu na mjestu gdje je u Jugoslaviji bio pješački. Džabe sve. Polijevao se taj bivši pješački asfaltom, ali se opet nazirao, pa se strugala cesta, pa postavljale barikade… Ali uvijek se nađe netko tko s punim rukama kesa deset metara od semafora preskače sve prepreke i baca vam se na šoferšajbu.

Iza kantuna, opet parkiranje, sve isto kao prije mosta, kao uvod u show koji kreće od pola rive. Ludim i neukim vozačima, pješacima samoubojicama i biciklistima u utrci s automobilima pridružuju se i konobari koji su dobili premalo zebri za posluživanje gostiju s druge strane ceste, pa i oni gledaju preskočiti preko vozila.

I onda bi čovjek rekao – ajde dobro, to je stroga gradska zona kroz koju se vozi ionako 30 na sat, nema frke, ali što kad dođeš na bulevar i otkriješ da je i tamo stanje jednako? Da se u svako doba dana, svakog dana, nađe neka budala koja vozi preticajnom trakom i tipka na mobitel?

Usput, znate li da je famozni zeleni val na bulevaru podešen na 60 km/h, dok je dozvoljena brzina istim pravcem – 50 km/h?

Mogla bi do sutra.

Welcome to Zadar.

 

 
Nastavi čitati
1 Comment

1 Comments

  1. Lažni Branitelj

    7. studenoga 2018. at 8:21

    Ima toga,samo ne kužim ovo “zadarskih posebno”,a tko su tu većina,ako ne zadarski!?
    Mene fasciniraju i naši “stručnjaci”, jer često horizontalnu i vertikalna signalizacija nisu identične.
    A vozači,hm,pogledajte samo kako ulaze na parking Interšpara,a tek izlazak sa istog i uključivanje u kružni tok, pa još kad stisnu sirenu nesvijesni svoga neznanja,..

     

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Arijana Baraba

ONLINE (Na)opaki svijet Antuna Novoselovića Baje

Objavljeno

-

Životni put našeg prijatelja Antuna Novoselovića Baje, privremenog podstanara u Zrinsko frankopanskoj 20, nadnaravna je priča s elementima misterije i znanstvene fantastike koja će gledatelja u neizvjesnosti držati prikovana za stolac sve do samoga kraja.

Kod njega ništa nije onako kako se čini, sve je drukčije od onoga u što bi se čovjek zakleo, ono što jest, ustvari nije, i na kraju je sve isto, osim stalnih obrata u svemu i ničemu.

Mnoge smo situacije i ljude do sada uspoređivali sa kultnim američkim serijalom „Zona sumraka“, ali nikad ovoliko osnovano.

Redom…

Koliko god se to danas činilo nevjerojatnim, Baja je nekad bio šef zadarske Krim policije.

Kao i sada, u medije je češće dospijevao zbog skandala, no zbog rezultata posla.

Slučajno ili ne, usred mnogih skandala o kojima se iscrpno pisalo, Baja je…

Dobio otkaz?

Nečastan otpust iz Policije?

Ne.

Orden, pa umirovljenje.

U naponu snage, u ranim četrdesetima, tek što je u rujnu 2009. dobio nagradu MUP-a zbog “iznimno visoke profesionalnosti i predanosti poslu”, u ljeto 2010. naš je Baja – prijevremeno umirovljen.

Tako “predan” policajac, netko bi pomislio, iscrpljen je od “posvećenosti” poslu pa će ostatak će života uživati u miru i tenisu, recimo?

Ne. Ovaj “profesionalni” policajac odlazi istog časa u – SDP.

Otamo grmi protiv nepotizma i raznoraznih društvenih nepravdi, tvrdi da se bez stranačke iskaznice HDZ-a ne može ništa…

Ali samo dotle dok u javnost nije procurila informacija da upravo on, točnije njegova obiteljska tvrtka, bogato posluje s državnim – HEP-om!?

Novoselović se povlači sa javne scene, nema više ništa reći ni o nepotizmu, ni o pogodovanju, još manje o javnim tvrtkama, zapošljavanju i natječajima. Nestaje sa lokalne i nacionalne političke scene i iz Gradskog vijeća, s Trga 5 bunara… Nema ga nigdje.

Ako ga tko traži, sad je u Zrinsko frankopanskoj 20. Izbacio je kamere pred ured obiteljske “Lav zaštite” i, piše na stranicama iste, bavi se zaštitom ljudi i imovine, odnosno detektivskim poslovima.

Točno kako i priliči nagrađenom, pa prijevremeno umirovljenom policajcu.

Opet – ne.

Policajac Baja niti koga štiti niti osigurava, koliko je poznato niti ne uhodi i ne provjerava.

On – čisti!?

Sa pola gradskog SDP-a, da ne zaboravimo, i očitava brojila potrošnje električne energije stanovnicima Zadra, a s metlom je došao i do Ploča, Bjelovara, Koprivnice… Do danas moguće da je pokrio i Sloveniju, nismo provjeravali neko vrijeme.

Ured od cca 20 kvadrata, zaposlenih malo i ništa, poslovno iskustvo nula, klijentela uglavnom policija i DORH… Kao da ništa nije.

Policajac Baja se reklamira kao detektiv, a u praksi čisti, na natječaje izlazi sa jednom, pobjeđuje sa desetom brojkom, direktor firme mu je sin, ali za sve se zove tatu…

Ništa ne smeta.

Inspektor prerušen u spremačicu, službeno je, ne zna proste radnje dijeljenja i množenja, ali sasvim dobro uspijeva.

Dapače. Dok se domaće gospodarstvo uslijed pandemije strmoglavo srozava, Bajina Lav zaštita doživljava poslovno proljeće.

Kako smo uvodno rekli, Baja je oživotvorena Zona sumraka.

Jedva čekamo novu epizodu.

 

 
Nastavi čitati

Arijana Baraba

Župan nije jedini. Svi se trebaju bojati Marka Pupića Bakrača, odavno!

Objavljeno

-

Najveća laž koju je Sotona prosuo jest ta da – ne postoji. Baš kao što je najveća laž koju je izrekao Marko Pupić Bakrač ona da se “njega nitko ne treba bojati”.

Kako pogrešno. Markom Pupićem Bakračem trebali smo biti užasnuti svi, odavna.

Tu je, međutim, jedna moguće još i gora njegova izjava:

“Shvaćaš li da mi je zbog tvog idiotizma izmaltretirana cijela obitelj?” – kazao je obraćajući se putem medija županu Longinu, istom onomu kojemu je par dana prije i ozbiljno zaprijetio.

Njemu je izmaltretirana cijela obitelj!?

Istom onome koji od ženinog otkaza naovamo ništa drugo ne radi ni na radnom mjestu ni kod kuće ni u krevetu, osim što maltretira i smišlja kako izmaltretirati svakog za koga mu se pričini da je korisno.

Njegova je obitelj izmaltretirana!?

Tko točno? Punica, radnica iz Maraske koja je nakon umirovljenja (prema njegovom iskazu) “u dva dana” digla zgradu sa osam apartmana na Pagu? Ili žena? Smijenjena direktorica javne tvrtke sa milijunima eura vrijednim nekretninama? Sin i nevjesta zaposleni u Bolnici dan nakon što su izašli s fakulteta? Svaki u svojoj vili s bazenom ispred, iznad i oko svakog apartmana… Sve ih vidimo kako shrvani i izmaltretirani plaču nad svojom sudbinom uz tropske koktele i roštilj okupljeni na krovnom bazenu najnovije, treće obiteljske vile u Josipa Kosora.

Kakve li nesretne sudbine. Da namakneš milijune eura, nabiješ ih svima na nos, ponosno, kao da si ih nakon 45 godina muke i znoja donio iz Njemačke, pa u istoj ulici nanižeš čak tri vile jer tebi nitko ništa ne može. Zar to nije svima jasno?

I, taman kad si mislio da je gotovo, da si prošao “lišo”, da te nitko ništa neće pitati – ni kako ni odakle, ono puna kuća policije. Ispada da ne smiješ ni prijetiti!? Kakve li nesreće.

Marko Pupić Bakrač već osam godina ne radi ništa drugo osim što maltretira, zlostavlja i nasrće na sve moguće načine na random odabrane adrese, sve sa samo jednom premisom, prvom i zadnjom koju je zapamtio iz djetinjstva – “reci joj dok ti ne kaže”.

Galami, provocira nerede i sukobe, vrijeđa, kleveće, podmeće i rovari sa sve redom sličnima sebi kao neka neuka i podla baba kakvu svijet nije vidio. Pod platformom, dakako, “drž’te lopova”.

Hoće li ga netko pitati konačno – gdje su lopovi bili prije 2013., kad je “izmaltretirana obitelj Pupić Bakrač” nogom u dupe izbačena sa Zračne luke Zadar?

Do tada je sve bilo ok?

Kakva glupost.

Jednaka onoj da je “kineski ražanj” nakon policijske posjete sve sem ražnja na kojem Kinezi okreću pse (a pas sa slike je zadarski župan).

Sad je “kineski ražanj” – “sintagma“, “vic”, “stari narodni izraz”… Ni prijetiti ne zna kako treba. Što je donekle i u skladu sa svim ostalim aspektima njegova života. Na terorističkim (nikako ne političkim!) tiskovnima se predstavlja kao inspektor RH, na radnom mjestu ga nema, kod kuće je rogonja… Pa jasno da na kraju nije niti onaj tko bi prijetio?

Istovremeno, MPB je jedini sudionik političkog života u Zadru otkad pamtim, a koji je u kratkom periodu više puta “imao posla” s oružjem. Te mu je bačena bomba, te prodaje oružje, te mu je u kući pronađen cijeli arsenal…

Učinak sudjelovanja MPB u društvenopolitičkom životu Zadra ravan je savezničkom bombardiranju grada. Trebat će desetljeća da nakon ove predstave ovdje izraste opozicija vrijedna slušanja, rasprave i komentiranja.

U pravu je Longin kada kaže da čak niti nije pitanje vlastitog straha kad prijavljuje prijetnju Marka Pupića Bakrača na čijem je Facebooku i dan danas “obećanje” da će biti nabijen na kolac.

Marko Pupić Bakrač je možda bio nebitan, pa je možda poželio postati bitan, možda je u nekim trenucima to i mogao biti, ali danas je krajnje opasan, suočen sa drugom starom narodnom – “dabogda imao, pa nemao”.

U jednom je trenutku imao sve – gradilišta, stanove, punu kesu i medijski mir.

Danas je obrnuto. Žena je bez posla, njemu se ozbiljno trese stolica u Ministarstvu poljoprivrede, pod povećalom je čak i opravdanost bolovanja na kojemu je skoro tri mjeseca, na zadnjim je izborima potvrdio biračko tijelo u težini 128 glasova. Umjesto pilota s aerodroma, horde turista i građevinskih radnika, kućama mu sad šetaju DORH, porezni inspektori i policija.

Sad je pravi trenutak za ispeći kokice, zavaliti se i gledati. Tko mu je sljedeći kriv i tko će platiti?

Jedini je problem što se komedija s elementima krimića naglo pretvara u ratni film.

Neugodna poruka svih predstava u režiji Marka Pupića Bakrača jest – “mene ne dirajte jer ćete požaliti” i vrlo brzo će to biti jasno svima.

On stoji na prvoj crti obrane krajnje sumnjivo stečenog obiteljskog bogatstva i ni metar dalje. Do sada mu je sve pošlo za rukom, pa misli da će i prijetnje.

Na potezu je Ivica Škara i ODO Zadar.

Može li Marko Pupić Bakrač što nitko ne može?

 

 
Nastavi čitati

Arijana Baraba

MADE IN KLOKOČEVCI Je li Glasovac zadarska Slavonka, slavonska Zadranka ili – zagrebačka karijeristica?

Objavljeno

-

Netko je strašno zamjerio jer je u zadnjoj kolumni o rasulu u SDP-u Zadar kao krivo napisano da je Sabina Glasovac “sa sjevera Hrvatske”.

Jer da Slavonija nije na sjeveru nego na istoku. Toliko smo veliki. Da nam je malo i četiri strane svijeta.

Uz duboke isprike, dopuštamo da je Glasovac i sa samog zenita iznad Slavonije, Dalmacije i Zagreba, pa da je to predisponira za političko čudo koje je danas kandidat za gradonačelnicu Zadra, sutra za saborskog zastupnika iz Slavonije, dogodine za međimursku županicu (?)…

Najpreciznije moguće, aktualni glas Slavonaca u Saboru i članica Predsjedništva socijaldemokrata u Zadru nije ni sa sjevera ni sa juga nego – iz Klokočevca.

Selo je to površine 33,58 km², sa oko 160 kuća. Je li presudno jesu li Klokočevci na jugozapadu, sjeveroistoku, sjeveru ili nadiru Republike Hrvatske… čini se da i nije.

Bitnije pitanje jest kako je žena iz Klokočevca uspjela postati članicom Predsjeništva SDP-a Zadar 2020. godine?

Tri dana nakon što je dospjela u Sabor zahvaljujući glasovima “rodne” Slavonije.

I kako je došla u poziciju da žica glasove “svojih” Slavonaca tri godine nakon što se nudila za gradonačelnicu – Zadranima?

Istina, nije da ne odgovara smjeru kojim zadarski SDP tone već godinama.

Članica Predsjedništva iz Slavonije ustvari se sjajno uklapa u vodstvo koje čine fetivi Zadrani Radeta, Mrčela i Gaši.

Radi se o tome da se još od mandata Antuna Novoselovića Baje Slavonci dobro zabavljaju sa zadarskom političkom scenom, sa SDP-om Zadar i sa samim biračima.

Baja je izgradio milijunski biznis na plećima poreznih obveznika, a Glasovac saborsku plaću i mirovinu.

Krajnje je pogrešno nazivati je i zadarskom Slavonkom i slavonskom Zadrankom. Nakon svega viđenog, sa sigurnošću se može reći tek to da je njena prava adresa – Zagreb, a jedina domovina – matična banka.

Zadar se i bez navedenih od neovisnosti zaista nagledao kojekakvih igrokaza na sceni koju zovemo političkom, ali ova se čini posebno iskarikirana.

Ovo nisu političke igre u SDP-u. Prije igre gladi.

 

 
Nastavi čitati
Oglasi
Oglasi
Oglasi
Oglasi

U trendu