Večeras, 10 travnja u 20 sati na YouTube kanalu HNK Zadar pogledajte predstavu HNK Zadar, “Kokoš” ruskoga dramatičara Nikolaja Vladimiroviča Koljade, koja je u režiji Dražena Ferenčine i uz izvrstan prijem publike i medija premijerno izvedena 18. veljače 2013. godine.

U predstavi igraju: Jasna Ančić, Tamara Šoletić, Žana Bumber, Ivica Jončić, Mirko Šatalić, Vinko Radovčić, Mimi Zadarski, Antonela Grubić i Nadine Mičić.

Autor: Nikolaj Koljada

Režija: Dražen Ferenčina

Scenografija: Darko Petković

Kostimografija: Marija Šarić Ban

Glazba: Nebojša Lakić

Oblikovanje svjetla: Ivo Nižić

ULOGE

Alla: Jasna Ančić

Dijana: Tamara Šoletić

Nonna: Žana Bumber

Fjodor: Ivica Jončić

Vasja: Mirko Šatalić

Stanari: Vinko Radovčič, Mimi Zadarski, Antonela Grubić, Nadine Mičić

“Kokoš” je priča o potrazi za ljubavlju i pravom umjetnošću.

…Događa se u provincijskom mjestu, gdje grupa dramskih umjetnika, bolno čeznući za ljubavlju, živi svoju svakodnevicu. Ovaj izuzetno zanimljiv tekst, podjednako smiješan i tužan, opisuje intimu života glumaca i glumica, život iza kulisa i postavlja pitanje: gdje je i može li se uopće povući jasna distinkcija između teatra i života.

O predstavi-Dražen Ferenčina, redatelj

Genijalni doktor Čehov je davno ustanovio da ljudski život najčešće nije ispunjen samo dramatičnim momentima, velikim idejama, strasnim ljubavima, tragikom, patnjama i svim ostalim potencijalnim dramskim materijalom. Znao je da većinu svog života ljudi provode banalno, bezidejno se vuku i često lupetaju, ne pretjerano, pametne rečenice. Tu dijagnozu kao da je na umu imao i Nikolaj Koljada kada je pisao „Kokoš“.

Četvero glumaca i jedan redatelj negdje u provinciji (Čehovu tako omiljenoj), međusobno isprepleteni u ljubavnoj zavrzlami, svoje živote pretvaraju u jeftine igrokaze, nalik vodviljima koje često igraju na sceni svog malog kazališta. Sve im se pomiješalo. Ne znaju da li su rečenice koje izgovaraju njihove ili samo ponavljaju tekst iz nekih bivših uloga. Emotivna stanja u kojima se nalaze možda su njihova, a možda su rezultat uvježbanog unutarnjeg glumačkog procesa. U momentu kad bi trebalo doći do raspleta u toj životno-scenskoj predstavi, nesposobni riješiti ga, postaju svjesni svoje nemoći i ispraznosti. Posljednja opcija i jedini preostali izlaz možda je samoubojstvo. Kod Čehova bi to bilo moguće, ali kod Koljade ne. Utapanje nije dozvoljeno; može se samo malo „poplivati“, a kad bi se trebalo objesiti, konopac u presudnom trenutku – puca. Prisiljeni su vratiti se u sivilo i monotoniju svoje svakodnevnice. Nema čuda niti novog i boljeg života i na kraju sretni, jer im se, zapravo, ništa nije dogodilo, opet moraju prihvatiti banalnost kao jedinu konstantu svojih života. Bez – budućnost se nastavlja, no ostaje im kazalište, mjesto utjehe u kojem mogu, bar na trenutak izaći iz ovog svijeta i ući u neki drugi, ljepši… gdje su čuda uvijek moguća. A to i nije baš tako malo.”