Stanovnici Manausa platili su stravičnu cijenu koronavirusa, no znanstvenici prilično bojažljivo nagađaju da su možda dosegli kolektivni imunitet, iako je bilo zaraženo svega 20-ak posto ljudi

Bolnički se sustav raspadao. Za bolesnike s koronavirusom više nije bilo mjesta, osnovne potrepštine – kreveti, nosila, kisik – nestali su. Ljudi su umirali kod kuće a ni grobari nisu mogli držati korak.

“Ljudske žrtve u brazilskom gradu Manausu mogle bi biti katastrofalne”, strahovao je liječnik Geraldo Felipe Barbosa. Ali tada, neočekivano, epidemija je u tom brazilskom gradu počela jenjavati, a da nisu uvedene rigorozne mjere viđene drugdje u svijetu. Hospitalizacije bolesnika s koronavirusom pale su s više od 1300 u svibnju na manje od 300 u kolovozu. Prekomjerni broj umrlih u Manausu pao je s oko 120 na dan na gotovo nulu. Grad je zatvorio svoju poljsku bolnicu, piše u analizi Washington post.

U zemlji devastiranoj epidemijom novog koronavirusa, u kojoj je više od 3,6 milijuna ljudi zaraženo, a preko 114.000 umrlo, preokret je zapanjio liječnike na prvoj liniji. Manaus nikada nije nametnuo strogu karantenu ili druge mjere, a i one koje su postojale, građani su ignorirali. Rekao je da se “borio za socijalnu izolaciju.”

‘Na putu u bolnicu sam zapeo u prometu, pa što ti ljudi rade vani?!’

“Ne postoji stvarna društvena izolacija. Ljudi su i dalje izlazili, i nije bilo jasno zašto. U najtežim satima otišao bih u terensku bolnicu, zaglavio se se u prometnoj gužvi i pomislio: ‘Zašto ljudi nisu kući? Što oni rade?”, prisjeća se gradonačelnik Manausa Arthur Virgílio Neto koji se borio za uvođenje strožih mjera, ali ih savezne i državne vlasti nisu htjele uvesti usprkos katastrofalnim žrtvama, a i on je strahovao od socijalne katastrofe u gradu u kojem mnogi žive na rubu siromaštva.

U proljeće je amazonski grad postao globalni simbol stradanja koje bolest može prenijeti u svijet u razvoju. Ali sada se broj stradalih vratio u normalu – daleko ranije nego što su mnogi očekivali – a znanstvenici i službenici javnog zdravstva pitaju se zašto. Pitanje je dio šire rasprave među znanstvenicima i javnozdravstvenim službenicima o mehanici kolektivnog imuniteta i razini broja zaraženih nakon kojih epidemija počne jenjavati.

Europski gradovi koje je bolest preplavila počeli su se ponovno otvarati bez drugog valovima katastrofalnih razmjera. U Guayaquilu, ekvadorskoj metropoli gdje su tijela ostavljena na ulicama, znanstvenici su, prilično oprezno, nagađali da je postignut kolektivni imunitet. Neki istraživači sada sugeriraju da je isto moguće i za New York.

Čimbenici koji pomažu kontrolirati virus u Manausu i drugim gradovima ostaju nejasni. Promijenjeno ponašanje i karakteristike pojedinih zajednica zasigurno igraju ulogu. Manaus testira puno više nego što je to nekada činio. No bez obzira na dinamiku, znanstvenici i zdravstveni službenici počinju se pitati jesu li rane prognoze kolektivnog imuniteta bile prevelike.

U početku se vjerovalo da između 60 i 70 posto populacije treba razviti antitijela kako bi se postigao kolektivni imunitet. Ali Guayaquil broj zaraženih nikada nije prešao 33 posto. Manaus, glavni grad države Amazonas, nije prošao niti 20.

“Manaus je doista zanimljiv slučaj”, rekao je Jarbas Barbosa da Silva, pomoćnik direktora Panaričke zdravstvene organizacije. “Hipoteza – a ovo je samo hipoteza – da je vrhunac koji smo imali u Manausu bio vrlo jak, i postojao je tako širok prijenos zajednice da je mogao proizvesti nekakav kolektivni imunitet.”

Drakonske restriktivne mjere oštro smanjuju bolest, rekao je Barbosa. Ali u Manausu je smanjenje bilo postupno, s stalnim napredovanjem novih slučajeva koji i dalje dolaze svakodnevno. Ta krivulja sugerira da je bolest slijedila “prirodnu dinamiku”, rekao je Barbosa.

Manaus je, rekao je, “platio vrlo veliku cijenu” da bi to postigao. Tijekom proljeća pretrpio je tri puta više smrti od normalnih. Sve u svemu, grad od dva milijuna uz rijeku Amazonu pokopao je oko 3300 ljudi više nego inače. “Ovo nije bila strategija”, rekao je Barbosa. “Bila je to tragedija.”

Ideja kolektivnog imuniteta dugo se koristi kako bi se objasnila svrha kampanja masovnog cijepljenja. Znanstvenici bi stopu prenošenja bolesti – ili koliko ljudi zarazi jedna bolesna osoba – uključili u proračun kako bi odredili postotak ljudi koje treba cijepiti. Za iznimno zarazne bolesti, poput ospica, to je čak 95 posto. Za druge je niže.

No kolektivni imunitet djeluje drugačije na terenu. Bolest ne prestaje jednostavno kad se prijeđe čarobni broj. Umjesto toga, kako se broj potencijalnih žrtava smanjuje, prijenos usporava sve dok ne nestane. Mjere zaštite mogu dodatno smanjiti prijenos. Ali bez obzira na to jesu li usvojene, nakon što bazen potencijalnih žrtava padne ispod određene kritične masu, ponovno eksplozivno širenje malo je vjerojatno. Jednostavno, previše ljudi bi već oboljelo od te bolesti.

Osim toga, i niz drugih faktora smanjuje rizik od drastičnog širenja, primjerice, veća je vjerojatnost da su potencijalni superširitelji, ljudi s mnoštvom kontakata, već razvili antitijela.

“U Italiji je virus jako pogodio milansku regiju”, rekao je Tom Britton, matematičar sa Sveučilišta Stockholm. “Ali Rim ne toliko. Kad bih se morao kladiti gdje će biti drugi val, sav bih novac stavio na Rim, a ne na Milano. ”

Britton i drugi istraživači proučavali su ono što je poznato kao “heterogenost u osjetljivosti”. Prvi modeli kolektivnog imuniteta i strategija procjepljivanja kretali su od pretpostavke da su svi isti. Ali pojedinci se razlikuju: neki su socijalno aktivniji, drugi su više fizički ranjivi. Heterogenost, kažu istraživači, smanjuje postotak otpornih kojim se postiže efekt kolektivnog imuniteta.

Oni za koje je najvjerojatnije da dobiju bolest i prenose je, prvi se i zaraze. Ali ujedno, oni će tako i prvi izaći iz mase potencijalnih žrtava, pa je rizik manji za sve ostale.

“Učinak njihova imuniteta bit će veći na kolektivni imunitet”, rekao je Britton. U radu objavljenom u časopisu Science u lipnju, on i drugi istraživači procijenili su da raznolikost populacije stopu kolektivnog imuniteta kod koronavirusa ruši na 43 posto. Drugi kažu da bi mogao biti niži.

Gabriela Gomes, matematičarka na Sveučilištu Strathclyde u Glasgowu, pomno je pregledala europske gradove preplavljene bolešću. U radu koji je napisala s devetero drugih istraživača, koji još nije recenziran, došla je do šokantnog zaključka: imunitet stada mogao bi biti niži od 20 posto. “Bez imuniteta, mogli biste očekivati da će slučajevi početi rasti vrlo brzo nakon ukidanja mjera”, rekla je. “To je ono na što smo tada upozoravali:” Prerano je ukinuti mjere. Slučajevi će početi rasti. “Ali nisu. Bilo je to prilično neočekivano. ”

No istraživači su prilično oprezni s takvim ocjenama jer su ulozi nevjerojatno visoki. Više je od 800.000 umrlo, a još uvijek je mnogo nepoznanica o virusu, pa mnogi znanstvenici nerado govore vjeruju li da je najgore u nekim od najteže pogođenih gradova već prošlo. Nitko ne zna koliko traje imunitet. Virus bi mogao mutirati.

“Možda smo u Manausu uspjeli s tim, i to je to”, rekao je Jeffrey Shaman, znanstvenik za javno zdravstvo na Sveučilištu Columbia. “I ja bih to volio. Ali stvarnost je da je to možda tek želja i da pristrano tumačimo podatke. Ne možemo prikupiti dokaze za koje se nadamo da su istiniti. Moramo biti vrlo oprezni u vezi s tim jer bi nam se to moglo jako brzo obiti o glavu”.

Iako je Manaus usred najveće svjetske prašume, daleko od toga da je izoliran. Jedan od najvećih svjetskih gradova u Brazilu privlači tvrtke iz cijelog svijeta zahvaljujući zoni slobodne trgovine pa kako se koronavirus širio svijetom, uskoro su stigli sojevi virusa iz Kine, Europe i Sjedinjenih Država.

Nije trebalo dugo da navala pacijenata nadvlada bolnički sustav.

“Ljudi umiru u svojim kućama”, očajan je bio Pietro Pinheiro Alves, liječnik u Manausu, početkom svibnja, kada je bilo najgore. “Ne mogu dobiti pomoć u bolnicama.”

Osjećao se beznadno. Ljudi su se i dalje okupljali na ulicama. Dužnosnici nisu bili voljni nametnuti zaključavanje. U osiromašenom Manausu, gdje mnogi već žive na ivici siromaštva, gradonačelnik je rekao da će to dovesti do društvenog kaosa i nasilja. Tako je Pinheiro Alves proveo svoje radne sate pokušavajući improvizirati respiratore.

Liječnica Uildéia Galvão vidjela je mračni rezultat: svakog dana bi ispred njezine bolnice u središnjem Manausu bio red bolničkih vozila. Svaki bi imao pacijenta kojem je potrebna hospitalizacija. Ponekad su satima sjedili čekajući da netko umre i ustupi krevet. Na vrhuncu. Tako bi čekale i po četiri osobe. Onda jednog dana, bilo ih je dvoje. Onda jedan.

“To je bio prvi znak da pada broj hitnih poziva”, rekla je Galvão. Jedinice intenzivne njege počele su se prazniti. Pozivi za hitnu zbog koronavirusa usporili su, pali sa 2410 u travnju na manje od 180 u srpnju. Polako su utihnule sirene na ulicama. Neki znanstvenici rekli su da je pobjeda na vidiku. “Zašto će Manaus biti prvi brazilski grad koji je pobijedio pandemiju Covida-19”, napisala je skupina istraživača sa Federalnog sveučilišta u Amazonasu.

I aktivnost se vratila na razinu prije pandemije. Ljudi su se odlazili na rijeku kako bi se kupali i zabavljali. Apeli za nošenje maski bili su sustavno ignorirani. Otvorile su se privatne škole, a potom i javne. Slučajevi su se i dalje svakodnevno brojili u stotinama, ali daleko je manje ozbiljnih koji zahtijevaju hospitalizaciju. “Ne postoji konkretno objašnjenje”, rekao je Henrique dos Santos Pereira, znanstvenik s Federalnog sveučilišta u Amazonasu. Možda postoji neviđen biološki imunitet u populaciji. Ili je možda posrijedi relativno mlado pučanstvo grada.

“Najveći problem je to što ne znamo koliko je ljudi još pod rizikom zaraze. U početku smo mislili da su to svi, ali sada se više ne čini tako. To nas tjera da ponovo razmotrimo teoriju kolektivnog imuniteta.

Gradonačelnik se nada su znanstvenici u pravu, jer ako drugi val dođe ne sumnja da će zdravstveni sustav ponovo kolabirati.