Zadarski SDP godinama je bez konkurencije čuvao prvo mjesto na ljestvici neutemeljenog optimizma praksom da pred svake izbore – za MO, lokalne, opće… – slave pobjedu od koje ne na kraju bude ništa.

Konačno su zbačeni sa trona ujedinjenog kraljevstva Fanzatmagorije. Prvo mjesto, nakon 30 godina, danas odlazi svima koji su se nadali, strahovali, vjerovali i(li) krivo predviđali da će se na lokalnim izborima 2025. u Zadru konačno dogoditi pravo, veliko i točnosamznao! iznenađenje u vidu ozbiljnog, velikog i pravog kandidata s istom takvom listom koji će pomesti konkurenciju ili makar obnoviti interes javnosti za sferu politike.

Knjiga se, međutim, svela na jedno slovo. Š.

Kandidat koji je prvi isplivao i u čiju se prepoznatljivost najduže najviše sumnjalo pokazalo se da će (morati) ponijeti svibanjske izbore u Zadru. Pričamo o Šimi Erliću, dakako.

Ako izuzmemo revolucionarnu, kopernikansku odluku vijeća mudraca zadarskog SDP-a da se ove godine izbjegne prigodna prodaja Slavonke za Zadranku (Sabina Glasovac, naravno), te da za kandidatkinju za zamjenicu gradonačelnika istaknu mladu i perspektivnu članicu Irenu Dragić… sve je drugo za baciti u vodu.

Prilika za odmjeravanje taština, kakva su izbori, postala je u nas platforma za jad.

Na mjesto za koje je desetljećima vladala najveća gužva, danas neće ni najočajniji.

Zdravlje (lokalne) političke scene danas najbolje oslikava činjenica da na nju neće nitko sem onih što moraju. Izuzev Ante (koga?) Ćurkovića. On se jedini gurao. I ugurao. Za njim će i cijela lista HDZ-a. Ova za grad Zadar.

I u županiji vrlo slično, s tom razlikom što je tamo težina raspoređena ipak na dvije zdravije kralježnice – Josipa Bilavera i Robertina Dujele. I biračko tijelo je jednostavnije, a konkurencija praktički nepostojeća.

Koliko nikoga ne zanima ponijeti vlast u Zadru solidno oslikava i podatak da je aktualna oporba kao najjačeg kandidata iznjedrila tek nesuđenog čitača brojila za Elektru Zadar okrunjenog kantom izmeta, Daniela Radetu, pa toliko i o idejama i o ambicijama.

Ni tradicionalni wannabe političari nisu pokazali veći nivo kreativnosti. Ili su krenuli pa zapeli, poput Mladena Ninčevića, koji koliko je poznato ne može garantirati čak ni za šaku ljudi koji bi sačinili njegovu listu za Gradsko vijeće.

Sve u svemu, loše. I sve u svemu, jedini kojemu nije lako narednih dana je Šime Erlić. Taman što je utabao zagrebačke ceste, mora nazad u garažu. Uz to što biračima ima jasnije predstaviti sebe samoga, valja mu vući za sobom i reklamu za Ćurkovića koji je uspio preživjeti više mandata u Gradu Zadru, a da za njega nitko nikad ne sazna.

Zato sada sanja velike snove. I to smo mnogo puta vidjeli. Što su mogućnosti skromnije, ambicije su veće. 

Radeta je obrijao ćelavu glavu, Žuvela prošetao špicom među klijenticama, Ninčević obavio par razgovora sam sa sobom, a na Šimi je da zaista dobije izbore.

O Mati Lukiću nećemo niti trošiti riječi. Za sada.

Rezultati iskapanja velikog eneolitičkog naselja s brončanodobnim i srednjovjekovnim nalazima na lokalitetu Zdenci-Tomašanci kod Đakova, provedenih u okviru zaštitnih istraživanja na trasi autoceste Osijek-Đakovo 20007. godine, predstavljeni su u novoj značajnog knjizi zadarskog arheologa, dugogodišnjeg profesora i voditelja poslijediplomskog studija Arheologija istočnog Jadrana, professora emeritusa Brunislava Marijanovića: „Zdenci-Tomašanci: prapovijesno naselje kod Đakova”.

Na površini od oko 20 tisuća metara četvornih istraženo je preko 90 jamskih objekata koji najvećim dijelom pripadaju Retz-Gajary kulturi i s njom asociranom lasinjskom kulturom. Takvo veliko istraživanje ne bi bilo moguće da nije bilo prolaska autoceste i s njom obveze da se financiraju istražni arheološki radovi. Zaštitna istraživanja, istaknula je na predstavljanju knjige u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru jedna od recenzentica prof. dr. sc. Tihomila Težak-Gregl, arheolozi u načelu ne vole jer “robuju” rokovima i i vremenskim prilikama, ali s druge strane imaju mogućnost istraživanja velikog prostora i sagledavanja cjelovitije slike neke kulture koja je na njemu boravila.

– Istraživanja su očigledno ušla u jedan periferni dio naselja u kojem nije bilo izrazitih stambenih objekata, već niz grupiranih, različitih jamskih objekata. Pronađena je keramika lasinjske kulture iz doba eneolitika, ne osobito bogata, pa se profesor Marijanović više pozabavio naseobinskim pokazateljima i organizacijom naselja. Nikada nećemo doći do konačnih zaključaka za što su svi objekti služili, budući da je od 91 istraženog samo osam njih imalo stambenu namjenu. Imamo ipak neke specifične nalaze poput cijelog kostura goveda, zbog čega autor zaključuje kako se u dijelu njih radi o kultnim objektima u kojima su se izvodile neke ritualne radnje, rekla je Težak-Gregl.

Lasinjska kultura bila je rasprostranjena u 4. tisućljeću prije Krista na području današnje kontinentalne Hrvatske i okolnih prostora susjednih država. Nastala je na temeljima kasnih neolitičkih kultura, a u većini naselja otkrivene su uglavnom zemunice i poluzemunice, kakve su istražene i na ovom lokalitetu. Tijekom istraživanja pronađeni su fragmenti keramičkih posuda, mikrolitički i kameni materijal, opsidijanski nožići, kućni lijep, veliki keramički utezi, kao i uzorci ugljeniziranog drva, koji su naveli prof. Marijanovića na tumačenje svrhe njihovog postojanja i načina na koji su pripadnici ove kulture živjeli na tom prostoru.

– Između najvećih objekata koji su morali imati stambeni karakter pronađena je gomila manjih jamskih objekata, relativno pravilnih kružnih oblika. Prvi je zaključak da svakom stambenom objektu pripada jedan broj manjih, koncentriranih oko njih, ali pitanje je čemu su služili. Nećemo nikada biti u prilici spoznati sustav razmišljanja, model po kojem su stanovnici organizirali svoj život i aktivnosti koje su ih vodile u međusobnom povezivanju pojedinih struktura, ali možemo isključiti da se radilo o odlagalištima otpada, neiskorištenih dijelova životinja, jer to nitko ne bi držao i kasnije palio pred svojim pragom.

Male plitke jame s tragovima goveda vidim kao peći u kojima se termički obrađivala hrana, što imamo i u suvremenom kulinarstvu i nije njegova izmišljotina. U njima se, barem na kraće vrijeme, može i konzervirati hrana. U dubljim objektima vidljivi su tragovi pečenja zemlje kako bi se zapeklo dno. Njih vidim kao svojevrsne kontejnere za čuvanje jedne vrste namirnica. Žito koje bi se poželo nije se moglo odmah sve konzumirati – jedan dio trebalo je ostaviti za kasnije, a drugi za iduću sjetvu. Na ovakvim mjestima se osiguravaju kontinuirana vlažnost i temperatura  koji neće dovesti do klijanja i truljenja, smatra Marijanović.

Ova knjiga otvara niz pitanja koja će trebati razriješiti kada se objave i radovi s drugih lokaliteta koji su istraživani na tom prostoru. Velika su vrijednost i kvalitetne fotografije, koje će drugim arheolozima dati priliku da lokalitet usporede sa svojim nalazima, istaknula je na predstavljanju jedna od recenzentica dr. sc. Jacqueline Balen.

Povodom smrti pape Franje, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pozvao je vjernike Zadarske nadbiskupije na molitvu za pokoj duše pape Franje.

“Papa Franjo, rođen kao Jorge Mario Bergoglio, 17. prosinca 1936., u Buenos Airesu, bio je prvi papa iz Latinske Amerike i prvi isusovac na Petrovoj stolici. Izabran je za papu 13. ožujka 2013. godine i ostat će upamćen po jednostavnosti, suosjećanju i hrabrom navještaju Evanđelja.

Njegovo geslo „Miserando atque eligendo” – „Pogledom milosrđa ga izabra” – bilo je temelj njegovog djelovanja. Govorio je životom, a svojim odlaskom upravo na dan kad Crkva slavi Kristovu pobjedu nad smrću, ostavio nam je još jednu snažnu poruku: smrt nije kraj, nego prijelaz k punini života u Bogu.

Zahvalimo Gospodinu za dar njegovog života i neumornog služenja Crkvi i svijetu. Pozivam sve vjernike Zadarske nadbiskupije da se ujedine u molitvi za pokoj njegove duše. Neka ga milosrdni Gospodin primi u svoje vječno kraljevstvo, a nama udijeli srce budno za evanđelje koje je papa Franjo cijelim srcem živio, svjedočio i naviještao”, piše nadbiskup Zgrablić u poruci vjernicima Zadarske nadbiskupije.