Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je u nedjelju da suradnja unutar formata ‘Ukrajina plus sjeverna Europa’ dobiva na brzini, s dodatnim koracima koji se očekuju idući tjedan da se pojača pritisak na Rusiju. Pet nordijskih zemalja, Finska, Švedska, Norveška, Danska i Island članice su NATO-a i sve čvrsto podržavaju Ukrajinu u njezinoj borbi protiv ruske invazije. Nordijske nacije prošle su godine poručile ukrajinskom predsjedniku da će podupirati njegovu zemlju “koliko god bude potrebno” u njezinoj borbi da istjera ruske snage te da su spremne nastaviti davati veliku vojnu, gospodarsku i humanitarnu pomoć.

Zelenski je u svibnju rekao da će zajednička vojna pomoć nordijskih zemalja ove godine iznositi šest milijardi eura prema zasebnim sigurnosnim sporazumima, što je povrh nekih 11 milijardi eura koje je tih pet zemalja osiguralo do kraja 2023.

“Oni razumiju da je potrebno stvarati probleme agresoru, tako da Rusija gubi priliku da kvari život svijetu. Razgovarat ćemo (u nadolazećem tjednu) s ‘Nordijcima’ o novim temeljnim koracima koji mogu povećati pritisak na Rusiju za ovaj rat i za dobrobit poštene diplomacije”, izjavio je Zelenski u svom dnevnom video obraćanju u nedjelju.

Islandsko gospodarstvo rastom nadmašuje većinu europskih zemalja nakon uvođenja kraćeg radnog tjedna bez smanjenja plaća, pokazali su rezultati istraživanja objavljeni u petak. Kako prenosi CNN, između 2020. i 2022. godine 51% radnika u zemlji prihvatilo je sudjelovati u eksperimentu tijekom kojeg su radili četiri dana u tjednu za istu plaću.

Prošle godine Island je zabilježio brži gospodarski rast od većine europskih zemalja, a stopa nezaposlenosti jedna je od najnižih u Europi, izvijestili su Autonomy Institute iz Ujedinjenog Kraljevstva i islandska Udruga za održivost i demokraciju (Alda). “Ovo istraživanje pokazuje pravi primjer uspjeha: kraće radno vrijeme postalo je uobičajeno na Islandu, a gospodarstvo je snažno prema nizu pokazatelja”, rekao je Gudmundur D. Haraldsson, istraživač u Aldi.

Dva ranija velika eksperimenta
U dva ranija velika eksperimenta provedena između 2015. i 2019. godine zaposlenici u javnom sektoru na Islandu radili su 35-36 sati tjedno, bez smanjenja plaće. Mnogi od njih prije toga su radili 40 sati tjedno.

Eksperimenti su obuhvatili 2500 ljudi – više od 1% tadašnje radne populacije Islanda – i bili su usmjereni na održavanje ili povećanje produktivnosti uz poboljšanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Istraživači su utvrdili da je produktivnost ostala ista ili se poboljšala u većini radnih mjesta, dok se dobrobit radnika značajno povećala u različitim aspektima, uključujući smanjenje stresa te poboljšanje zdravlja i ravnoteže između posla i privatnog života. Nakon provedenih eksperimenata islandski sindikati su pregovarali o smanjenju radnih sati za desetke tisuća svojih članova diljem zemlje.

Gospodarska vitalnost
U 2023. godini islandsko gospodarstvo poraslo je za 5%, čime je ostvarilo drugu po veličini stopu rasta među bogatim europskim gospodarstvima. To je znatno više od prosječne stope rasta zemlje od gotovo 2% u razdoblju između 2006. i 2015. godine.

Međutim MMF predviđa znatno sporiji rast Islanda ove i sljedeće godine. “Predviđa se usporavanje rasta u 2024. zbog daljnjeg smanjenja domaće potražnje i usporavanja rasta turističke potrošnje”, navodi MMF.

Niska stopa nezaposlenosti na Islandu snažan je pokazatelj gospodarske vitalnosti, dodali su Autonomy Institute i Alda. U svijetu su provedeni brojni eksperimenti s četverodnevnim radnim tjednom, uključujući uspješan eksperiment 2022. godine u 33 tvrtke, većinom iz Sjedinjenih Američkih Država i Irske.

Uozbiljite napore u borbi protiv globalnog zatopljenja ili počnite pripremati sprovod Pariškog sporazuma, poruka je Ujedinjenih naroda uoči Međunarodnog klimatskog summita COP29 u Azerbajdžanu koji dolazi gotovo čitavo desetljeće nakon prijelomnog sporazuma u Parizu 2015. godine, a prenosi ju POLITICO.

Uozbiljite napore u borbi protiv globalnog zatopljenja ili počnite pripremati sprovod Pariškog sporazuma, poruka je Ujedinjenih naroda uoči međunarodnog klimatskog summita.

Trenutačno planovi i politike vode do stope zagrijavanja koja se nezaustavljivo kreće među iznimno visokih i po planet opasnih vrijednosti. Planet bi tako mogao biti najmanje 2,6 stupnjeva, a najviše 3,1 stupanj topliji nego u razdoblju prije industrijske revolucije, stoji u najnovijem izvješću izašlom u četvrtak.

Pariški sporazum na intenzivnoj njezi

Podsjetimo da su klimatski znanstvenici na klimatskom summitu u Parizu 2015. ustanovili da je potrebno ograničiti zagrijavanje Zemlje na 1,5 stupanj iznad temperature prije industrijske revolucije.

No, zaostajemo za ovim ograničenjima toliko puno, da je vrlo vjerojatno prekoračenje tog limita, ali ne samo njega, nego i onog pesimističnog, od 2 stupnja Celzija, upozorava UN.

Intenzitet i učestalost opasnih toplinskih valova, razornih oluja i drugih prirodnih katastrofa raste sa svakim iporastom temperature. Na tri stupnja toplijem planetu, govore znanstvenici, društvo će se suočiti s točkom bez povratka koja bi dramatično izmjenila cjelokupnu klimu i podigla razine mora zbog otapanja ledenih kapa.

“Ukoliko države ne implementiraju politike kojima su se zobvezale pridržavati ograničenja, i ne počnu ih provoditi istog trena, Pariški sporazum će kroz nekoliko godine biti mrtvo slovo na papiru, a s dva stupnja višom globalnom temperaturom bit će na intenzivnoj njezi”, priopćio je to Inger Andersen, direktor UN-ovog sektora za okoliš.

Raskorak obećanog i realnosti

Ovogodišnji raskorak od zadanih vrijednosti naziva se “emissions gap”, a procjenjuje i analizira zjapeću rupu nastalu između neefikasnih nacionalnih politika usmjerenih ka pokušaju izbjegavanja klimatske katastrofe i onoga što države u realnosti rade.

Predstavit će se na ovogodišnjem klimatskom summitu u glavnom gradu Azejrbedžana na 29. klimatskom COP summitu.

Tamo se mnoge države suočavaju sa zadatcima koji podrazumijevaju uguravanjem borbe brotiv klimatske krize u nacionalne proračune. No, već se na idućem, onaj koji se održava u Brazilu desetljeće nakon prijelomnog Pariškog sporazuma, očekuje od vlada da prilože nove i svježe načine na koje planiraju održati vrijednosti zadane 2015. godine.

U svjetlu tih nalaza, Andersen zaziva “dramatično snažnije” planove, poznatije kao nacionalno određeni doprinosi (NDCs) što podrazumijeva više financiranje za mjere ograničavanja klimatskih promjena kao i odgovorno vodstvo od najvećih zagađivača.

Pogrešan smjer

Svijet je već sada 1,3 stupanj topliji, a količina ispuštenih stakleničkih plinova nastavlja rasti. Od 2022. njihovo emitiranje je poraslo za dodatnih 1,3 posto.

Kao rezultat toga, ograničiti zagrijavanje na relativno siguran limit određen pariškim ciljevima postalo je teže, zahtijevajući čak i dodatno pooštravanje godišnjih smanjenja emisija od 7,5 posto ili 4 posto do 2030. za ograničavanje zagrijavanja na (i dalje visokih) 1,5C odnosno 2C.

Uz politike koje su trenutno na snazi ​​diljem svijeta, svijet ide ka zagrijavanju od 3,1C do kraja stoljeća, kažu znanstvenici u izvješću. Mjere navedene u trenutačnim NDC-ovima, a koje nisu u potpunosti provedene, spustile bi to na između 2,6C i 2,8C.

Međutim, čak i najbolji scenarij od 2,6C predstavlja “katastrofalno” zagrijavanje s “oslabljujućim učincima na ljude, planet i gospodarstva“, upozorava UN.

Prema sva tri scenarija, globalne šanse da se zagrijavanje ograniči na 1,5 C su “gotovo ravne nuli”, pišu autori, što bi značilo globalne temperaturama “znatno iznad” te razine do 2050. i “šansom jedan prema tri da zagrijavanje već prijeđe dva stupnja.

Da bismo došli na put prema 1,5C, globalne bi emisije trebale pasti 42 posto do 2030. ili 28 posto za put do 2C – poruka je također uključena u prošlogodišnje izvješće, prikladno nazvano “Srušeni rekord”.

Novi NDC-ovi — koji bi trebali biti objavljeni u veljači 2025. — trebali bi uključivati ​​mjere i ciljeve do 2035, piše POLITICO.

Do tada bi globalne emisije trebale pasti za 57 posto za 1,5C i 37 posto za zadržavanje globalnog zatopljena na 2C, prema ovogodišnjem izvješću, nazvanom “Nema više vrućeg zraka … Molim vas!”

Tko financira klimatske mjere?

Andersen je rekao da će diljem svijeta mjere za smanjenje emisija zahtijevati “minimalno šesterostruko povećanje” ulaganja, “podržano reformom globalne financijske arhitekture i snažnom akcijom privatnog sektora”.

Zemlje u razvoju, isključujući Kinu, zahtijevaju ogroman porast ulaganja, kaže se u izvješću, budući da se “ove regije već bore s javnim zdravstvom, ljudskim kapitalom, hranom i energetskom sigurnošću, rastućim dugom i političkim napetostima, a sve je to pogoršano klimatskim promjenama”.

Hoće li trenutačni NDC-ovi ograničiti porast globalnih temperatura na 2,6C ili 2,8C ovisi o financiranju. Niža brojka bi se dosegla u okviru takozvanih uvjetnih NDC-ova, što znači planove koji su ostvarivi samo uz dodatna financijska ulaganja. Dvanaest posto svih NDC-ova potpuno je uvjetovano, prema izvješću, dok još 21 posto sadrži uvjetne elemente.

Kako financirati klimatske akcije u zemljama u razvoju dominirat će raspravama u Bakuu. Do kraja COP29 zemlje bi se trebale dogovoriti o novom dugoročnom financijskom cilju koji bi zamijenio trenutni cilj od 100 milijardi dolara godišnje, koji je dogovoren 2009., a postignut tek 2022.

Financiranje osiguravaju zemlje koje su 1990-ih klasificirane kao industrijalizirane. Ali s obzirom na goleme potrebe za financiranjem – neke zemlje u razvoju željele bi vidjeti rast ulaganja u godišnji cilj na više od 1 trilijun dolara – kao i dramatične promjene u komparativnom bogatstvu zemalja i emisijama od tada, bogate zemlje bi željele da ekonomije u usponu, poput Kine, udjele više.

G20 mora preuzeti vodstvo

Primjer: Izvješće UN-a pokazuje da se Peking izjednačio s Europskom unijom u smislu povijesne odgovornosti — i Europska unija i Kina odgovorne su za 12 posto ukupnog ugljičnog dioksida emitiranog između 1850. i 2022. (Sjedinjene Države ostaju daleko ispred obje zemlje, čineći 20 posto ukupnih emisija kroz povijest.)

Općenito, G20 — koji se sastoji od industrijaliziranih zemalja poput EU-a i SAD-a, kao i Brazila, Kine, Indije, Indonezije i Saudijske Arabije — bili su odgovorni za 77 posto globalnih emisija stakleničkih plinova u 2023. godini.

Za razliku od toga, svih 55 zemalja Afričke unije činilo je samo 6 posto.

ŠEst najvećih zagađivača: 60 posto emisija

“Članice G20 s najvećim emisijama” morat će dramatično povećati djelovanje i ambicije sada i u novim obećanjima”, piše UN.

Uostalom, dok je cijeli G20 činio 77 posto prošlogodišnjih globalnih emisija, šest najvećih zagađivača među njima bili su odgovorni za više od 60 posto. U izvješću UN-a nema imena, ali autori se pozivaju na Kinu (30 posto), Sjedinjene Države (11 posto), Indiju (8 posto), EU (6 posto), Rusiju (5 posto) i Brazil (2 posto).

EU na dobrom putu?

Napredak među G20 je neujednačen: emisije u Kini porasle su 5,2 posto u 2023., dok su u EU-u pale za 7,5 posto; i dok je Kina mnogo naseljenija, njezine emisije po glavi stanovnika 2023. bile su 11 tona u odnosu na 7,3 tone u EU-u.

Emisije u SAD-u pale su za 1,4 posto, ali američke emisije po stanovniku ostaju druge po veličini s ogromnih 18 tona, što je odmah iza ruskih 19 tona. Indijske emisije su samo 2,9 tona po stanovniku, iako su i njezine ukupne emisije 2023. porasle za 6 posto.

I dok se za EU, primjerice, procjenjuje da je na putu da postigne svoje klimatske ciljeve, mnoge druge zemlje G20 nisu.