Na svetkovinu Božića, u srijedu, 25. prosinca, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Na pragu otvaranja Jubilejske, Svete godine u našoj mjesnoj Crkvi koju ćemo, milošću Božjom, svečano započeti sljedeću nedjelju, na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, radosno slavimo veliki događaj Isusova rođenja.

Radostan vam i blagoslovljen Božić!

„K svojima dođe“ (Iv 1, 11), kaže nam sv. Ivan. „Njegov smo narod“… Mi smo njegovi, ne u tom smislu da smo njegove sluge, jer je Isus sâm rekao: „Više vas  ne zovem slugama“ (Iv 15, 15). On nam svojim utjelovljenjem, rođenjem i djelom otkupljenja nudi svoje prijateljstvo. „Vas sam nazvao prijateljima, jer vam pripoćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15, 15). „On nam nudi uzajamno prijateljstvo,“ zapisat će papa Franjo u svojoj posljednjoj enciklici Dilexit nos – Ljubio nas je. „Došao je k nama prevladavši sve udaljenosti, postao nama blizak poput najjednostavnijih i najsvakodnevnijih stvari našeg postojanja. On se nazvao drugim imenom, zove se Emanuel – `Bog s nama` – Bog blizak našem životu, koji živi među nama. Sin Božji se utjelovio i `oplijenio` samoga sebe, `uzevši lik sluge`“ (Fil 2 , 7). (Dilexit nos, 34).

Božić je snažno svjedočanstvo o Božjoj naklonosti prama čovjeku, o Božjoj ljubavi i zauzetosti za nas. Isusovim rođenjem započela je godina milosti Gospodnje (usp. Lk 4, 19), koja se mjeri i umanjuje protekom vremena. Isusovim rođenjem „pohodilo nas je mlado sunce s visine“ (Lk 1, 78) i obasjalo sve dane našega postojanja, svanuo je novi dan Božjeg milosrđa koji ne pozna zalaza (usp. Uskrsni hvalospjev). Ovaj je Božić poseban jer se plamen nade Božje ljubavi u našim srcima, očitovan u Jubilejskoj godini, raspiruje milošću oprosta, koja nas snažno utvrđuje u Božjoj blizini i svetosti.

Isusovim utjelovljenjem i rođenjem, Bog po Duhu Svetom zahvaća u ovaj svijet, a njegovo se djelo nastavlja i u naše vrijeme i u našim životima. „Duh Sveti je, naime, taj“, podsjeća papa Franjo u Buli najave Jubilejske 2025. godine `Nada ne razočarava` „ koji svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima: On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi, kako bi davao potporu i snagu našem životu (Spes non confundit, 3).

Način na koji nam Bog iskazuje svoju naklonost, blizinu i ljubav očituje se  u rođenju njegovog Sina i njegovom djelu koje nije izraženo riječima.

Opisujući ljudsku i božansku ljubav Srca Isusova, srca koje simbolički označava središte i bît postojanja, papa Franjo piše: Isus „uvijek traži čovjeka, blizu mu je, uvijek je spreman za susret. Možemo ga razumjeti kada se zaustavlja na zdencu i razgovara sa Samarijankom koja dolazi zahvatiti vode (usp. Iv 4, 5 -7). Promatramo ga kako se sastaje noću s Nikodemom, koji se bojao da ga drugi ne vide kako dolazi k njemu (usp. Iv 3, 1 – 2). Divimo mu se dok mu, ne mareći što će drugi reći, javna grešnica pere noge (usp. Lk 7, 36 – 50); kada kaže ženi preljubnici oči u oči: `Ni ja te ne osuđujem` (usp. Iv 8, 11); ili kada se susreće s ravnodušnošću svojih učenika prema slijepcu na ulici i s ljubavlju mu govori: `Što hoćeš da ti učinim?` (Mk 10, 51). Krist nam pokazuje kako nam je Bog blizu, kako suosjeća s nama, kako je nježan prema nama“ (Dilext nos, 35). Isus s bolesnicima postupa s posebnom pažnjom i nježnošću: pruža ruku i dotače se gubavca (Mt 8, 3); Petrovoj punici dotiče ruku i ozdravlja je (Mt 8, 15); slijepcima prstima dodiruje oči (usp. Mt 9, 29); uzetome na nosiljci kaže: „Hrabro sinko!“ (Mt 9, 2), ženi koja dvanaest godina boluje od krvarenja kaže: „Hrabro kćeri!“ (Mt 9, 22). Petru koji nije imao povjerenja dok je dolazio k učenicima po moru, kad je počeo tonuti pruža ruku, „dohvati ga i kaže mu: … Zašto si posumnjao?“ (Mt 14, 31).

Stoga nas papa Franjo poziva, svakoga osobno: „Ne boj se. Pusti ga da ti se približi, neka sjedne pored tebe. Možemo ne imati povjerenja u mnoge osobe, ali ne i u njega. I ne prestani imati povjerenja zbog svojih grijeha. I sjeti se kako su mnogu grešnici sjeli za stol s njime (usp. Mt 9, 10) i kako se nad nikim od njih nije sablaznio. Vjerski vođe optuživali su ga da jede i pije s grešnicima (usp. Mt 11, 19). Kada su farizeji kritizirali ovu njegovu blizinu s osobama koje su smatrali nižeg reda ili grešnicima, Isus im je rekao: `Milosrđe mi je milo, a ne žrtva`“ (Mt 9, 13). (Dilexit nos, 37).

„Taj isti Isus čeka tebe“, nastavlja Papa, „kako bi prosvijetlio tvoje postojanje, kako bi te uzdigao, kako bi te ispunio svojom snagom. Rekao je svojim učenicima: `Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti` (Iv 14, 18 – 19). On uvijek pronađe načina da nam se objavi u životu, kako bi ga mogao susresti“ (Dilexit nos, 38).

Ono što je u „punini vremena“ (usp. Gal 4, 4) ostvareno djelovanjem Duha Svetoga u Isusovu životu, od njegovog začeća i utjelovljenja, uskrsnuća i duhovskog događaja na Pedesetnicu, sada se nastavlja u Crkvi i po Crkvi, Isusovu mističnom Tijelu,  po istom Duhu Svetom kojeg nam je On obećao i poslao.

Što nam je činiti, pitamo se promatrajući Božja djela? Kako odgovoriti na ovu Božju inicijativu ponude ljubavi? Kako živjeti Božić, a da to ne bude samo jedan dan, samo tradicija bogatog stola, privlačnost privremenog blještavila svjetla i ukrasa, vrijeme primanja i davanja poklona, vrijeme međusobne solidarnosti, već da to bude događaj vjere, duha i srca, bogatstvo od kojeg se trajno ispunja naša duša mirom, a srce radošću?

Važno je za čovjeka, svakoga čovjeka, čuti i prihvatiti Radosnu vijest koja je puna Božjega Duha (usp. 2 Tim 4, 16), koja će nam omogućiti da se zaljubimo u Boga. Važno je pogled uzdignuti prema nebu, kako se ne bismo izgubili u samo ovozemaljskim brigama. Ta će nam snaga ljubavi pomoći da upoznamo Isusa i oblikujemo svoje srce po Božjem Duhu i Srcu Isusovu te iz ljubavi i čistog srca crpimo snagu kako bismo mogli graditi novi svijet, novi život, život na koji nas Bog uzdiže; život dostojanstva djece Božje, novi život kojeg Božji Sin donosi na ovaj svijet. Duh će tako oblikovati i naše misli i želje, kako bismo mogli imati novi i drugačiji pogled, Isusov pogled, pogled pun nade, ljubavi i milosrđa, pogled pun Boga i punine života. Dodir s božanskim će stvoriti u nama ljestvicu vrijednosti po kojoj ćemo se sve više uzdizati do konačnog smisla i cilja našega života; ljestvicu vrijednosti po kojoj ćemo uspostavljati moralni red koji je duboko urezan u našu narav; ljestvicu vrijednosti koja će nas činiti istinskom djecom Božjom.

Dio smo mentaliteta svijeta koji snažno utječe na ljestvicu ljudskih vrijednosti i vrlina. Ovaj mentalitet svijeta koji se nameće, papa Benedikt XVI. naziva „diktaturom relativizma“ ili, kako je još možemo nazvati, „diktatura tolerancije“. Nitko ne želi osporiti činjenicu da je tolerancija vrlina i nitko ne želi podržati netoleranciju. Međutim, postoji snažna potreba za redom vrlina. Tolerancija se prečesto pogrešno zamjenjuje s ljubavlju prema drugome bez obzira na istinu, a ljubavi nema bez istine, pa tako ni tolerancije. Istina nije relativna, nego Utjelovljena Riječ Božja, Isus – Sin Božji.

„Imati jasnu vjeru, prema Vjerovanju Crkve, često se označava kao fundamentalizam. Dok se relativizam, odnosno prepustiti se `svakom vjetru doktrine amo – tamo`, čini jedinim stavom aktualnim u današnjem vremenu. Uspostavlja se diktatura relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno i koja kao krajnje mjerilo ostavlja samo sebe i svoje želje”. (Benedikt XVI., Homilija, 18. travnja 2005.). Relativizam tako postavlja sebe kao posljednju mjeru svoga ega, svojih želja, svoga mišljenja i takvim stavom osoba sebi gradi zatvor unutar vlastitog postojanja. Stavimo li našim životom Boga na početak naših vrijednosti i vrlina, prihvatimo li Isusa kao Put, Istinu i Život, kao Vrata kroz koja prolazimo do Istine, bit ćemo dionici Istine koja oslobađa, dio slave Božje i mira kojeg Isus donosi svojim rođenjem, kako pjevaju anđeli u noći Isusova rođenja.

Papa Franjo će kao problem mentaliteta naših dana dodati i „diktaturu ravnodušnosti“. “Pazite, pazite, bolest ravnodušnosti opasnija je od raka”, upozorit će papa Franjo mlade. „Ako se preispitamo – svi smo mi pod utjecajem te sebične kulture. Dakle, potrebno je djelovati, pa i vi možete početi radeći na svojoj izgradnji… Bratstvo se ne može improvizirati, niti graditi samo na emocijama, sloganima i događajima… Ne, bratstvo je djelo koje svaka osoba čini na sebi zajedno s Gospodinom, s Duhom Svetim, koji stvara sklad između različitosti.“ (Papa Franjo, 29. 10. 2022.).

Braćo i sestre!

Ponuda zajedništva prijateljstva i ljubavi koju Bog pred nas stavlja Isusovim rođenjem snažan je izazov i poziv svakome od nas da  budemo odgovorni Isusovi učenici i vjerodostojni svjedoci njegove blizine.

Jubilejska 2025. godina koje je pred nama neka nam pomogne ostvariti ovu blizinu zajedništva s Bogom i međusobno.

Zagovor Blažene Djevice Marije i naših zaštitnika neka nam u tome pomogne.

Još jednom svima, od srca, sretan i blagoslovljen Božić!

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Danas umjereno do pretežno oblačno, od sredine dana na sjevernom Jadranu i u sjevernim kopnenim krajevima smanjenje naoblake. U Lici mjestimice snijeg, a na istoku još ujutro i kiša. Vjetrovito uz umjeren i jak, na udare i olujan sjeveroistočni i sjeverozapadni vjetar. Na Jadranu jaka bura s olujnim, lokalno i orkanskim udarima. Najviša dnevna temperatura zraka većinom od 2 do 7, na Jadranu između 9 i 13 °C.

U četvrtak djelomice i pretežno sunčano. Vjetar slab do umjeren sjeverni i sjeveroistočni. Na Jadranu umjerena, prijepodne mjestimice jaka i olujna bura. Jutarnja temperatura zraka od -6 do -1, na Jadranu između 3 i 8. Najviša dnevna od 1 do 6, uz obalu između 9 i 14 °C.

IZGLEDI VREMENA:

Na Jadranu pretežno, a u unutrašnjosti djelomice sunčano. U četvrtak će puhati mjestimice umjeren i jak sjeveroistočni vjetar, na Jadranu jaka i olujna bura, a od petka vjetar većinom slab. Jutra na kopnu hladna, a dnevna temperatura bez veće promjene.

Na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed mons. Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Na Badnjak, u večernjim satima, Papa Franjo, otvarajući sveta vrata na Bazilici sv. Petra u Rimu, uveo nas je u Jubilejsku godinu, koju ćemo i u našoj Nadbiskupiji svečano započeti sljedeće nedjelje, na blagdan Svete Obitelji Isusa Marije i Josipa, 29. prosinca. Svečanost otvaranja Svete ili Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji započet će obredom u crkvi sv. Šime, s početkom u 17,00 sati. Od crkve sv. Šime ćemo se, kao „hodočasnici nade“, uputiti pjevajući hodočasničke psalme i božićne pjesme, hodajući iza Evanđelistara – „škrinje žive Riječi Uskrsloga“  i Križa – „na kom Spas je svijeta visio“,  prema ovoj katedrali. U katedrali ćemo, nakon obnove krsnog saveza, svečano proslaviti euharistijsko slavlje koje je središte svega kršćanskog života po kojem Bog posvećuje svijet u Kristu i u kojem ljudi po Kristu iskazuju Ocu klanjanje.

Sudjelovanjem u ovom svetom obredu otvaranja Jubileja „svi vjernici koji su istinski raskajani i slobodni od svake naklonosti prema grijehu… i koji su… pročišćeni po sakramentu pokore / ispovjedili se / i okrijepljeni svetom pričešću / pričestili se /, molili na nakanu Vrhovnog svećenika, moći će iz crkvene riznice dobiti potpuni oprost, s odrješenjem i oproštenjem od svih svojih grijeha, a koji se po izboru može primijeniti i za duše u čistilištu“ (Apostolska pokorničarna, Dekret o podjeli potpunog oprosta, 13. svibnja 2024.). Bogu zahvaljujemo na velikom daru jubilejske milosti – potpunog oprosta – koji će moći primiti svi sudionici tijekom ovog slavlja otvaranja Jubileja, koji se za to pripreme.

U ovaj sveti trenutak spomena Kristova rođenja, u blizini ovog velikog i važnog događaja, početka Jubileja u našoj Nadbiskupiji, i „kiše Božje milosti“ koja ovim događajem obilno želi natopiti naše živote koji su često nalik na zemlju suhu, žednu i bezvodnu (usp. PS 63, 2) ili su nalik tamnoj noći duše koju Isus svojim rođenjem želi obasjati svjetlom velikim, posebno odjekuju anđeoske riječi iz liturgije ove svete noći: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“ (Lk 2, 11). Ovo Božje „danas“ nije vremenska kategorija koja se mjeri kretanjem, već trajni i veliki znak Božje nazočnosti među nama. Od trenutka Isusova rođenja, Bog je doista „Bog s nama“. On više nije daleki Bog kojeg možemo naslutiti i do kojeg možemo dospjeti promatranjem i razmišljanjem o Božjim stvorenjima, analizirajući zakonitosti koje upravljaju svemirom, našom logikom i intuicijom; kojeg možemo opaziti samo iz daleka, samo prepoznati njegove tragove. Bog je Isusovim rođenjem ušao u svijet, u moje „danas“, u moje „sada“ koje s Kristom prodire u vječno, Božje. Božić je poput „Svetih vrata“ koja je Bog širom rastvorio kako bismo kroz njih prošli i doživjeli da smo istinski miljenici Božji, te kako bismo mogli hvaliti Boga zbog njegove slave.

Ovaj anđeoski „danas“ iz Evanđelja podsjeća nas na riječi poslanice Hebrejima: „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ (Hebr 3, 9) i druge riječi iste Poslanice: „Hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom“ (Hebr 3, 13). „Danas“ ima značenje poziva, budnosti; to je poziv na slušanje živoga Boga koji se utjelovio, „danas – za nas“.

Ono što su anđeli navijestili pastirima, Bog sada, “danas“, po svojoj Riječi, navješćuje nama. Poput pastira i mi moramo reći: „Hajdemo, dakle, do Betlehema!“ (Lk 2, 15) i pogledajmo što nam Riječ Božja želi pokazati, razmotrimo što nam govore ovi svjedoci Božjeg utjelovljenja.

Za pastire nam kaže Božja riječ da su „čuvali noćnu stražu“ (Lk 2, 8). Dakle, bili su budni, stražarili su. Radosna vijest o Isusovu rođenju došla je do pastira upravo zato što nisu spavali. Da bi i mi „danas“ čuli Radosnu vijest, blagovijest, „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10), veliku radost koja je namijenjena svakom ljudskom srcu, moramo biti poput pastira: bdjeti. Što to znači?

Razlika između onoga koji spava i onoga koji bdije je u njegovoj svijesti. Onaj koji spava zatvoren je u svijet svojih snova, svoje mašte i podsvijesti, svoga ega, bez stvarnog suodnosa s drugim. Probuditi se, znači izići iz svog individualizma, izaći iz mašte sna i povezati se sa stvarnim, ući u stvarnost koja nas povezuje s drugim, vidjeti istinu koja privlači našu volju kako bi svjesno mogli prionuti uz istinu. Biti budan, u evanđeoskom smislu, znači razumjeti i prihvatiti stvarnost zajedništva s Bogom koji nam dolazi ususret da nam otkrije svoje lice i otvori svoje Srce. Bdjeti znači razvijati sposobnost osjetljivosti na tihe Božje znakove njegove prisutnosti u našem životu i prihvaćati vodstvo njegova Duha kojeg, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Titu, iz koje čitamo ulomak u božićnoj misi zornici, „bogato izlijeva na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu da opravdani po njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga“ (Tit 3, 7).

Naše „bdijenje danas“ raspiruje nadu u nama, to jest, sve ono dobro za kojim istinski čeznemo, i potiče nas da pohitimo u Betlehem kako bi se mogli pokloniti Bogu koji je postao čovjekom. Naše štovanje Boga Isusa Krista, koji je poput kruha razlomljenog iz ljubavi za nas, postaje najzdravija hrana našoj duši i najradikalniji lijek protiv svakog oblika našeg idolopoklonstva koje nas vodi u propast i smrt. Naše štovanje Boga koji je postao čovjekom, utjelovio se i nastanio među nama, postaje izraz naše slobode i punine života. Onaj koji štuje Isusa ne smije se i ne može klanjati nikakvim negativnim zemaljskim zamamnostima ili silama, ma koliko god jake one bile.

Mi kršćani, koji štujemo Boga u Isusu Kristu, u Njemu spoznajemo i vjerujemo da je jedini, pravi Bog, koji je stvorio svijet i toliko ga ljubi da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). U Isusu mi štujemo Boga koji se prvi prignuo čovjeku, poput milosrdnog Samarijanca koji je onom koji je upao među razbojnike i ostao polumrtav, pomogao i oživio ga; štujemo Onoga koji je kleknuo pred naše prljave noge kao što je Isus kleknuo pred noge apostola, da nas opere od svakoga našega grijeha.

Bdjeti danas, noćas, ne spavati ovog trenutka, biti sada na straži svoga života, znači slušati glas i pjev anđeoski i pridružiti se njihovu „Slava na visinama Bogu, a mir ljudima, miljenicima njegovim“, pohitati u Betlehem, ili, ako hoćemo, slaviti Božić; znači štovati Krista koji se „danas“ utjelovljuje u „Betlehemu ove euharistije“, u komadiću kruha i kapljici vina, u njegovoj Riječi koja nam je navještena i u njegovom Tijelu čiji smo mi udovi, te u euharistijskom otajstvu  otkriti veličinu istinskog smisla života, kako cijeloga svemira, tako i najmanjeg stvorenja, čitave ljudske povijesti i sadašnjeg trenutka.

Naše bdjenje danas – noćas, naš poklon Novorođenom Spasitelju, ujedinjuje se s ovim euharistijskim zajedništvom koje hrani našu dušu: hrani ljubavlju, istinom, mirom; hrani nadom. Onaj kojem se klanjamo i radi kojega bdijemo ne osuđuje nas, ne lomi ni „napuklu trsku“, ne čini svojim robovima, nego nas oslobađa i podržava.

Neka vam je, braćo i sestre, radosno i blagoslovljeno slavlje Isusova rođenja; neka vam je čestit Božić i vrijeme njegovog milosnog pohođenja u Jubilejskoj, Svetoj 2025. godini.

                                                                            mons. Milan Zgrablić,

                                                                         zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić